A sad i Katalonija?

"Nemojte da me fotografišete, ne želim da Puigdemont to vidi", Zviad se istina smije dok to govori, ali ostaje čvrst u svojoj odluci da se ne fotografiše. On to misli ozbiljno. Veliki čovjek blagog pogleda vlasnik je male automehaničarske radnje. Prije 15 godina se iz Madrida preselio u Barselonu. On kaže da je u principu zadovoljan. Posao ide dobro. No, kada ga pitam o budućnosti mršti čelo. "Brine me trenutna situacija. Niko ne zna šta će se sljedeće dogoditi! Nije korektno to što rade Carles Puigedmont i katalonski predsjednik. Španija ne bi trebalo da se dijeli.

U susret mi dolazi jedna žene u šorcu. Neobično je topao ovaj oktobar. Šetam kroz Graciu, jednu "IN četvrt" u Barseloni, u kojoj se nalazi mnoštvo kafića i tapas barova. Odjednom vidim dvije žene i jednog muškarca srednjih godina koji žustro raspravljaju. Čuju se riječi 'proglasiti nezavisnot' i pitam da li mogu da im se priključim. "Naravno, ali ne želimo da govorimo naša imena", brzo su odgovorili. Zašto? "Ne želimo da naše kolege na poslu čuju naše mišljenje. Mozgovi su trenutno vrlo zagrijani."

"Evropa bi morala da pošalje posrednika”

Želim da znam šta će biti s Katalonijom. "Evropa mora da pošalje posrednika, to je jasno kao dan", kaže muškarac. "Inače će situacija da eskalira." I onda bi došlo do onog čega se svo troje plaše. Vlada Španije bi se pozvala na Član 155 španskog ustava, raspustila katalonsku vladu i oduzela dio autonomije. "To je smiješno", kaže jedna od prisutnih žena i naglašava kako je taj član de fakto već nedjeljama na snazi. "Oni imaju pod kontrolom naše finansije, vojnu policiju su poslali na nas, šta hoće još?" Uprkos tome strahuju da bi njihova prava mogla još više da budu uskraćena. "Na kraju nećemo moći ni da protestujemo, sve će biti pod pritiskom i nećemo smjeti više ništa da činimo."

Svo troje su na referendumu glasali ZA nezavisnost Katalonije. Nadaju se da će katalonski predsjednik, Puigdemont u pregovorima sa premijerom Marianom Rajoyem postići dobar dogovor za Kataloniju. "Dosta nam je toga da dobijamo samo mrvice", kaže jedna od žena. Problem je što novac od poreza ne dolazi u Kataloniju. "Ali, niko ovdje ne želi da postavlja granice, svi mi imamo porodice diljem Španije,a ne želimo ni da napustimo EU", u ovom su svo troje jedinstveni. Takođe bi trebalo da sporazumi sa Španijom i zemljama Evropske unije ostanu i dalje na snazi, kako katalonska ekonomija ne bi trpjela. Ali, da li onda uopšte žele 'nezavisnost', ma šta to značilo, ili samo bolji finansijski deal sa Madridom? - pitam ih. Tišina.

Bolje da se protestuje za finansijski deal nego za nezavisnost

A upravo to saznajem od taksiste Javiera Burgade na putu ka Garciji. "Da je Madrid prije nekoliko godina u pogledu ubiranja od poreza učinio nešto, do ovog cijelog separatističkog pokreta ne bi ni došlo." Njegovim prijateljima koji su zagovornici nezavisnosti, on bi radije predložio da izađu na ulicu i bore se za bolji finansijski pakt, umjesto za nezavisnost. Ali, to neće niko, govori smijući se.

A na malom trgu u Garciji jedna od žena sa kojima sam razgovarala kaže: "To bi o nama stvorilo lošu sliku, ako bi to tako bilo formulisano". Druga kaže da je u pitanju mnogo više od toga; to da ih ne poštuje ostatak Španije. Kada su krenuli ka autobusu, muškarac se još jednom okreće i kaže: "Piši kako treba!"

Nuria Melendo, medicinska sestra u tridesetim godinama bi najviše voljela da se oformi jedna nadpartijska institucija, u kojoj bi se ljudi informisali o prednostima i manama nezavisnosti. "Političari izvrću činjenice kako žele. A i mediji podržavaju ili jednu ili drugu stranu. A mi, radnička klasa, nemamo vremena da se informišemo o katalonskoj politici i ekonomiji." Ni Nuria se ne zove Nuria; ni ona nije željela da kaže svoje pravo ime.

Jednu ulicu dalje naizlazim na Josea Rodrigueza. Od ranog jutra raznosi pisma, i ima još malo posla. Kada sam ga pitala o budućnosti Katalonije, uzdahnuo je. "Sa malo mira vratićemo se opet tamo gdje smo bili", kaže i nastavlja: "Nisam mogao ni zamisliti da će sve da ode toliko daleko, da će političari dopustiti da se ode tako daleko. Ljudi uopšte ne znaju šta zapravo znači 'nezavisnost' Katalonije. Regionalna vlada je govorila samo o ekonomskoj nezavinosti, ali niko ne želi granice."

Za Elisabeth je pak prešlo granicu to što joj se dogodilo predveče vozeći se autobusom na putu kući. Autobus je prošao pored jedne manje grupe ljudi sa španskim zastavama koji su počeli da nasrću na autobus. "Pomislila sam prevrnuće ga, uplašila sam se." Kaže da su to bili ljudi 'iz inostranstva, 'mislim iz Madrida', ispravila se. "Njima se plaća da dolaze ovdje da bi započeli rat!" Još jedna žena klima glavom i kaže: "Policajci Guardie Civil (španska vojna policija) oblače se kao obični ljude kako bi baš tako nešto isprovocirali."

Elisabeth kaže kako trenutna situacija liči na 'Semi-Guerra' - na polurat. "Političari bi morali sada jedni s drugima da razgovaraju. U stvari to je trebalo odavno da urade."

Na pamet mi ponovo pada Javier Burgada, taksista koji je zabrinut zbog svojih budućih mušterija - a to su najvećim dijelom turisti. "Vratiće nas 50 godina unazad samo zato što je to odlučilo nekoliko političara." A većina Katalonaca, 'ona većina koja ćuti', ne želi nezavisnost. Strahuje da će se i Evropa raspasti. "Ako počne s Katalonijom, nastaviće se u Belgiji, Italiji ili Njemačkoj."

No, kada je riječ o Njemačkoj mogla sam ga barem malo umiriti. Jer, Bavarska partija, koja se već dugo zalaže za odcjepljenje Bavarske od Njemačke, je na posljednjim izborima dobila 0,8 odsto podrške birača.