90 godina Dachaua: Početak užasa i vječni podsjetnik

Bio je to uvod u sistemsko istrebljenje ljudi od strane nacista. Nacionalsocijalisti su prije 90 godina podigli  jedan od prvih koncentracijskih logora u Dachauu, sjeverozapadno od Münchena, ni 20 kilometara od središta glavnog grada Bavarske. 22. marta 1933., nepuna dva mjeseca nakon preuzimanja vlasti 30. januara, u logor su stigli prvi zatočenici. “Dachau – značenje ovog naziva ne može se izbrisati iz njemačke povijesti”, rekao je kasnije Eugen Kogon (1903.-1987.), preživjeli Holokausta, ugledni politolog i publicist. "To važi za sve koncentracijske logore koje su nacionalsocijalisti uspostavili tokom svoje sfere utjecaja", rekao je on. 

Zapravo, Dachau je bio neka vrsta modela za druge logore. U Dachauu, rekao je povjesničar Wolfgang Benz, "izmišljeni su logorski propisi za sve kasnije koncentracijske logore". Već u Dachauu, kao i u kasnijim koncentracijskim logorima, zatvorenici su na vratima nailazili na slogan "Rad oslobađa". „Bio je to konkretan izraz za izrugivanje zatvorenika, ugnjetavanje, dehumanizaciju", kaže Benz. Kao i kasnije u drugim velikim logorima: Dachau je imao 140 vanjskih logora. Na mnogim mjestima u tom području, bilo da se radilo o izgradnji cesta ili uklanjanju ruševina, ljudi su u nekom trenutku mogli susresti zatvorenike.

Prošlog juna, razgovarajući s rabinima iz brojnih europskih zemalja, Charlotte Knobloch opisala je logor kao "izvorno mjesto nacističkog terora". A za današnje ljude, rekla je ona, to je mjesto koje je, kao nijedno drugo u Njemačkoj, podsjetnik na nikad više. “Nikada više isključivanje, nikad više obespravljenost, nikad više ubojstva. Nikada više dehumanizacija. I za židovski narod također: Nikada više ne budite žrtva", kaže Knobloch. Bol ovog mjesta možda je najočiglednija kada rabin ovdje pjeva molitvu za pokoj dušama. 

Nacionalsocijalisti su u prvi logor doveli ljude koji su im smetali, koje nisu voljeli. Bili su to protivnici nacističkog režima, komunisti, angažirani kršćani, Židovi, Sinti i Romi, Jehovini svjedoci, homoseksualci. U dvanaest godina prije nego što je 29. aprila 1945. američka vojska oslobodila logor, ovdje je bilo zatočeno ukupno više od 200.000 ljudi iz cijele Europe, ili jasnije rečeno: zbijeno na vrlo malom prostoru. Do kraja rata umrlo je više od 32.000 ljudi; novija istraživanja pretpostavljaju više od 41.000 smrtnih slučajeva. Otprilike četvrtina svih zatvorenika bili su ljudi židovske vjere. Najmanje 11.250 njih nije preživjelo zatvor.

Posebnost Dachaua bio je takozvani svećenički blok. Godine 1940. nacionalsocijalisti su okupili svećenike iz raznih konfesija i iz 20 zemalja iz drugih logora u njemačkom Reichu, među kojima su većinom bili katolički svećenici, od kojih su mnogi došli iz Poljske. Ovdje je ukupno stradalo oko 3000 svećenika. Kad je početkom 1945. godine u logoru izbio tifus, svećenici su se dobrovoljno prijavili brinuti o bolesnima – i pritom izgubili živote. Sedmicama nakon što su ga američki vojnici oslobodili, kamp je ostao zapečaćen i bio je pod strogom karantenom zbog zaraze. Više od 10.000 ljudi, oslabljenih bolešću i višegodišnjim šikaniranjem, podleglo je bolesti, među njima i nekoliko stotina katoličkih svećenika.

Među zatočenim svečenicima bili su Martin Niemöller (1892.-1984.), evanđeoski teologa koji je bio istaknuti antinacist i nizozemski karmelićanin Titus Brandsm (1881.-1942.), koji je umro u logorskoj ambulanti nakon što su na njemu izvodili medicinske eksperimente u logorskoj ambulanti. Katolička crkva ga poštuje kao sveca od 2022. Nekoliko zatvorenika koji su preživjeli kasnije su postali biskupi. Pretpostavlja se da je posljednji preživjeli münsterski svećenik Hermann Scheipers (1913.-2016.), zaređen 1937., koji je u logor došao kao "državni neprijatelj" i u logoru je bio više od četiri godine od 1941. do 1945. godine. Još uvijek vrlo star, s preko 90 godina, Scheipers je išao u škole i razne događaje kako bi govorio o tom vremenu. “Morao sam kasnijim generacijama ispričati kako je bilo u Dachauu”, rekao je jednom. 

Spomen područje, izgrađeno 1965., svake godine posjeti oko milijun ljudi iz cijelog svijeta. Iz vremena kada je tu bio logor sačuvano je tek nekoliko zgrada. Tokom posjeta europskih rabina prošlog ljeta bavarski ministar unutarnjih poslova Joachim Herrmann najavio je proširenje spomenika. Osim toga, zgrade koje se trenutno koriste u druge svrhe, a pripadale su koncentracionom logoru Dachau, biti će oslobođene “jer su potražnja i broj posjetitelja značajno porasli”. Ovo proširenje trebalo bi, kako je rekao ministar, biti završeno najkasnije do 2025. godine.

Za 90-godišnju Charlotte Knobloch to ostaje mjesto gdje je počelo "barbarstvo u ime Njemačke". Ona inzistira na živim sjećanjima ne samo da bi žrtvama vratila dostojanstvo. Dachau je, kaže ona, i stalni podsjetnik da "ekstremizam s ljevice i s desnice ugrožava vjeru, suživot i slobodu. On prijeti svemu što smo izgradili." One koji su ponovno progovorili protiv barbarstva u današnjoj Njemačkoj i koji ga "promiču silom, moramo zaustaviti na vrijeme".

Da ni ovakvo spomen obilježje nije imuno na novo nasilje, pokazalo se 2014. godine. Tada su u novembarskoj noći nepoznate osobe ukrale vrata od kovanog željeza spomen obilježja s natpisom “Rad oslobađa”. Dvije godine kasnije pojavila su se u Norveškoj, a vraćena su 2017. Okolnosti krađe u konačnici nikada nisu razjašnjene.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu