30 godina od eskalacije rata u Jugoslaviji

„Kada je njemački predsjednik Steinmeier prije izbijanja ukrajinskog rata govorio o miru u Evropi poslije Drugog svjetskog rata, to je značilo uvredu za žrtve desetogodišnjeg rata u bivšoj Jugoslaviji, koji je odnio više od 100.000 života. Počelo je u Sloveniji 1991. godine, a završilo se u Makedoniji 2001. godine. A to je kulminiralo u Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Kako se to može zaboraviti?", pita se Erich Rathfelder u berlinskom listu „TAZ”.

Rathfelder, inače dopisnik ovog lista sa prostora jugoistočne Evrope, u tekstu dalje navodi: „Možda zato što mnogi u Njemačkoj jednostavno potiskuju ovaj rat? Zato što je bosanskohercegovački rat posebno klasifikovan kao regionalni “građanski rat”? Međutim, Bosna i Hercegovina je prvo bila žrtva srpske, a od 1993. godine i hrvatske agresije”, piše Rathfelder i dodaje: „Kada su u ljeto 1992. godine teško naoružane srpske trupe osvojile više od 60 odsto zemlje i počinile zločine etničkog čišćenja, čak i tada su desetine hiljada civila ubijane, žene silovane, koncentracioni logori podignuti, a dva miliona ljudi je protjerano iz osvojenih područja, to na kraju nije izazvalo veliki šok. Iako je Njemačka primila više od 300.000 izbjeglica, a mnogi Nijemci su se uključili i brinuli o njima, pomažući žrtvama, samo je nekolicina mogla i htjela razumjeti sukob".

Autor piše da je zaista  bilo zbunjujuće da su hrvatske trupe, iako su morale da ratuju protiv Srbije u Hrvatskoj, takođe 1993. godine započele napade u Mostaru i srednjoj Bosni. „Iza ovih napada stajala je ideja srpskih i hrvatskih nacionalista da Bosna i Hercegovina nema pravo na postojanje (kao Putinov odnos prema Ukrajini). Nacionalisti s obje strane mrze isprepleteno, multinacionalno i multireligijsko društvo sa četiri religije: islamom, katoličanstvom, pravoslavljem i judaizmom, koje postoji stoljećima. Bosansko-hercegovačka tradicija je antiteza grubih nacionalista u Srbiji i Hrvatskoj”, piše u berlinskom listu „Die Tageszeitung”.

Teritorijalna podjela BiH

„Još u martu 1991. godine, prije rata u Hrvatskoj, predsjednici Hrvatske i Srbije Tuđman i Milošević razgovarali su o teritorijalnoj podjeli Bosne i Hercegovine”, podsjeća Rathfelder i dodaje da su „obje strane htjele zauzeti dio Bosne. Oba nacionalizma su svoj rat pokušala opravdati i strahom od islama, bosanskih muslimana. Do danas obje strane nailaze na razumijevanje među konzervativnim desnim partijama i među islamofobičnim dijelovima evropskog društva”.

„Stoga je glavni cilj zločina etničkog čišćenja bio razbijanje multireligijskog i multinacionalnog društva. Neki novinari, umjetnici i intelektualci kao što su Susan Sonntag, Peter Schneider i Bernard-Henri Lévy prepoznali su da se „u Sarajevu brane vrijednosti Evrope od nacionalizma i varvarstva". Rat i zločini u BiH bili su ljudski i intelektualni izazov kojem mnogi ljevičari u Njemačkoj nisu bili dorasli. Prije 30-ak godina su bile prisutne teorije koje su zamaglile pogled na stvarne događaje i odgovornosti u jugoslovenskom i bosanskom ratu. Prije svega, bila je nemila rasprava o krivici Nijemaca za rat u Jugoslaviji. Danas niko ozbiljan ne može podržati ovu glupost”, piše Rathfelder u listu „Tageszeitung”.

„Značajan deo antiimperijalističkog i antinjemačkog tabora počeo je da se identifikuje sa Srbijom i Slobodanom Miloševićem. Poput Petera Handkea, pokušali su da relativiraju srpske zločine u Bosni ili čak da ih negiraju. Na primjer, dovedeno je u pitanje postojanje koncentracionih logora u zapadnobosanskom gradu Prijedoru 1992. godine, zločini srpskih vojnika u dolini Drine 1992. godine, pa čak i genocid u Srebrenici 1995. Za preživjele žrtve su stalne laži o ovim zločinima gotovo nepodnošljiv teret”.

Podrška Bosni i Hercegovini

„Mirovni pokret se zaglavio u bespomoćnom pozivu da se očuva mir. Kao što je danas slučaj, osnovni pacifistički stav u odnosu na Ukrajinu nije politički primjeren. U to vrijeme to je povećalo nevoljnost zapadnih sila da isporuče oružje braniocima Bosne. Dok su srpski napadači granatirali Sarajevo sa više od milion artiljerijskih granata, embargo UN-a na oružje uz podršku mirovnog pokreta imao je fatalne posljedice po branioce.”

„Ni lijevo-liberalno-zeleni milje ne može biti ponosan na svoj odnos prema Bosni. Teško da je neko želio braniti bosansku tradiciju kao civilizacijsku "vrijednost za sebe". Dok su neki optuženi da su ratoborni jer su zauzeli jasan pro-sarajevski stav od samog početka, većina Zelenih i Lijevih je odbila da podrži branitelje Bosne. Tek nakon genocida u Srebrenici 1995. počelo je preispitivanje”, piše TAZ.

„Značajan dio antiimperijalista počeo je da se identifikuje sa Slobodanom Miloševićem”, piše Rathfelder i dodaje da se nejasan odnos njemačkog društva prema Bosni do danas nije promijenio. „Nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma iz 1995. godine, kojim su srpski ratni huškači nagrađeni sa pola zemlje, Evropa u cjelini više nije bila zainteresirana za tu zemlju. Činjenica da su kriminalni nacionalisti bili u stanju da uspostave autokratske vlasti pred očima "zapadne zajednice vrijednosti" i da su im se čak udvarali zapadni diplomati i političari, otvorila je politički vakuum u koji bi mogle ući Rusija, Kina i Turska”.

„Da li sada doživljavamo političku promjenu?”, pita se Rathfelder na kraju teksta i dodaje: „Barem su se srpski i hrvatski nacionalisti otvoreno otkrili kao Putinovi saveznici. Za nadati se da će rat u Ukrajini otvoriti realniji i vrijednosni pogled na stvari i u Bosni”, piše Erich Rathfelder u listu „Die Tageszeitung”.

Njemačka razmatra razmještanje vojske u misiji EUFOR-a u BiH

„Njemačka nije bila uključena u operaciju EUFOR od 2012. godine. Sada ministrica Baerbock očito želi ponovo poslati vojnike u BiH”, piše „Berliner-Zeitung” pozivajući se na pisanje portala „The Pioneer”. Taj portal prenosi da bi njemačke snage trebale biti raspoređene u misiji EUFOR Althea prije održavanja izbora planiranih za 2. oktobar 2022. godine.

„Predstavnici stranke Zelenih su već razmjenili mišljenje sa koalicionim partnerima u Bundestagu o ovom pitanju. Nije poznat tačan broj trupa koje planiraju da razmisle, ali će se vjerovatno raditi o nekoliko desetina do više stotina vojnika".

„Eufor je osnovan 2004. godine kako bi nadgledao sigurnost u BiH i implementaciju Dejtonskog mirovnog sporazuma iz 1995. godine. Njemačka nije bila uključena u Eufor od novembra 2012. godine. Bez obzira na mirovni sporazum, Republika Srpska ostaje pri svojim pokušajima da se otcijepi od Bosne i Hercegovine i da se pridruži "majčici republici" Srbiji", piše „The Pioneer".

Prema navodima portala „The Pioneer”, iż vladinih krugova se ističe da bi logistički izdaci za novu misiju Bundeswehra u Bosni i Hercegovini bili ograničeni zbog uspostavljene infrastrukture na licu mjesta i da bi se stoga mogli upravljati uprkos tekućem jačanju istočnog krila NATO-a.

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu