Svi (ne)europski ratovi

Dok u tišini prilazim spomeniku osjećam duboko poštovanje i tugu. Sa svakim korakom su emocije jače. Tu, pred statuom vojnika koji u jednoj ruci drži dijete, a u drugoj mač, ispod kojeg je uništena svastika, se zaustavljam i razmišljam dugo: o ratu iz istorijskih udžbenika i o doživljenom ratu u vlastitom životu.

Spomenik u Treptower parku u Berlinu je podignut u čast sovjetskih vojnika koji su život izgubili u Bitci za Berlin. Njih više od 7000 je ovdje sahranjeno. 30 metara visoka statua kao da želi poručiti: Porazili smo vas! Porazili tu na tlu odakle je sve krenulo. Spomenik je podignut svega 20-tak kilometara daleko od mjesta Wannsee, gdje je održana čuvena konferencija na kojoj su nacisti, uz čaj i konjak, razradili plan o uništenju 11 miliona Jevreja. 

(Još jedan) rat na europskom tlu

Od početka Putinovog rata u Ukrajini razmišljam o Ukrajincima, potom o Rusima koji rat nisu željeli, potom o vojnicima Crvene armije kojima su se preživjeli u Aušvicu radovali, a onda i o onim Europljanima kojima je invazija na Ukrajinu prvi rat na Starom kontinentu nakon što je pobijeđen nacizam, odnosno fašizam.

„Mnogi od nas se još uvijek sjećaju priča o ratu koje su nam pričali naši roditelji ili bake i djedovi. A mlađima je teško shvatiti: rat u Europi“, rekao je u svom – nije floskula – istorijskom govoru u Bundestagu njemački kancelar Olaf Scholz. Govoru u kojem je označio potpuni zaokret u njemačkoj vanjskoj politici. No dok je najavljivao novo vrijeme, zaboravio je da ima Europljana koji o ratu nisu slušali od baka i djedova.

„Braniti ćemo svaki pedalj“ sebe

Scholz je u istom govoru izrazio nedvosmislenu solidarnost za ukrajinskim narodom. Tom istom narodu pak mora biti vrlo teško slušati vlastitog predsjednika Volodimira Zelenskog kada im kaže „sami branimo našu zemlju" ili kada od Washingtona, preko Bruxellesa i Osla do Berlina slušaju istu poruku „branit ćemo svaki pedalj NATO-a.“ Drugim riječima: Vi niste NATO, vas nećemo jer je preopasno, ali kada bude dovoljno opasno za nas same, onda ćemo braniti. Sebe. 

No, ma koliko Ukrajincima moralo biti teško slušati ovakve izjave, rat u Ukrajini gledano iz ugla bh. građanina  - dakle onoga koji je, nakon pobjede nad nacizmom, doživio već jedan rat na europskom tlu – ovaj rat i onaj iz devedesetih se razlikuju u najmanje dvije tačke: stepenu promptno izražene solidarnosti prema patnjama pogođenih građana i spremnosti na pružanje pomoći: od uvođenja „do sada neviđenih sankcija“ Rusiji, kako ih je nazvala američka potpredsjednica, Kamala Harris, do isporuke oružja Ukrajini.  

Solidarnost i oružje

Građanima BiH, koji su molili međunarodnu zajednicu za pomoć, još uvijek moraju biti u sjećanju misli „šteta što nemamo naftu“, „zašto nismo geopolitički bitni“, ..., „možda bi nas onda zaštitili“. Drugim riječima: možda bi neko imao koliki toliki interes da nas zaštiti. Koliko je naime trebalo da se pokrene efikasan talas solidarnosti sa BiH? Da pitamo građane Sarajeva koji su preživjeli četverogodišnju opsadu? Ili da se zadržimo tek na jednoj drugoj činjenici iz strašnog bh. iskustva: Kako je, nakon što je u ljeto 1992. godine američki novinar Roy Gutman otkrio postojanje koncentracionih logora u BiH, tri godine nakon toga moglo doći do genocida u Srebrenici? 

Kada je izostala efikasna solidarnost, a građani BiH shvatili da su prepušteni sami sebi, onda su uzaludno molili samo za jedno: Ukinite nam barem embargo na oružje!

Njemačka je samo tri dana nakon Putinove invazije na Ukrajinu donijela odluku koja iz temelja mijenja jednu od glavnih vanjskopolitičkih doktrina Berlina a koja je glasila: nema isporuke oružja u ratom zahvaćena područja. Ukrajincima je isporučeno njemačko oružje za manje od sedam dana od početka Putinove invazije.

Tri dana nakon što su ruske trupe počele sa napadima na Kijev, Nizozemska je donijela odluku o isporuci oružja Ukrajini. Kakva ironija. Ona ista Nizozemska koja je tako sramno zakazala u Srebrenici. Zašto nisu u ono vrijeme pružili podršku vlastitim vojnicima u obavljanju onoga što im je bio mandat u okviru Mirovnih snaga UN-a: zaštita UN-ove enklave? Danas bi se manje stidjeli, a i uštedjeli bi sebi sudske procese u Hagu. Onom istom Hagu iz kojeg samo nekoliko dana nakon početka rata u Ukrajini stižu informacije o pokretanju istrage o mogućim ratnim zločinima koje je Rusija počinila u Ukrajini, a svjetski mediji uveliko raspravljaju o tome hoće li dakle Putin biti optužen za ratne zločine. 

Oklijevanje Zapada

A koliko je trebalo primjerice u slučaju Slobodana Miloševića i niza drugih aktera da bi bile pokrenute istrage protiv njih?

„Uvjeren sam da ćemo, ako nastavimo zajedničkim naporima, uspjeti srušiti Miloševića“, napisao je u svojim memoarima Boris Jeljcin, koji je bio predsjednik Rusije u vrijeme ratova na području bivše Jugoslavije. Citiranu rečenicu je, prema vlastitom pisanju, uputio tadašnjem američkom predsjedniku Billu Clintonu u jeku rata na Kosovu. Jeljcin i Clinton su se razilazili u ovom pitanju: metodama rušenja Miloševića. Niko dakle u vrijeme devedesetih u Kremlju nije prijetio prstom na atomskom obaraču ako Zapad zaustavi rat i zaštiti nevine civile. Zašto je onda Zapad oklijevao? 

Zlobnici bi, uzimajući u obzir sadašnju reakciju Zapada prema Putinu, mogli sarkastično zaključiti da je bilo teže u ono vrijeme zaustaviti Miloševića, nego danas Putina.

Još veći zlobnici, oni koji zagovaraju huntingtonovsku tezu o sukobu civilizacija, bi se mogli zapitati je li podrška izostala zbog dva miliona muslimana u BiH?

No u BiH se nije živjelo na huntingtonovskim tezama, već se živjelo u praksi ono što Europa smatra svojom tekovinom: život u multietničkom, multikulturnom društvu.

Europa se brani u ...

Europa se brani u Ukrajini, ponavljaju ovih dana Ukrajinci ono što su Bosanci i Hercegovci ponavljali tokom, ali i 30 godina nakon rata. Naravno, šta drugo ostaje slabima nego da, moleći za pomoć, vlastiti problem prikažu univerzalnim. Bosanci u tome nisu uspjeli.

Ukrajinci s druge strane još imaju šanse jer su stanovnici najveće europske zemlje i jer rat u njihovoj zemlji neminovno pogađa svakog Europljanina – što zbog rasta cijena, što zbog humanitarne krize zbog broja izbjeglica, što zbog straha za vlastiti život zbog Putinovog prsta na atomskom obaraču. No i zbog toga jer Zapad ima interes zaustaviti Rusiju, pa time i pomoći Ukrajini. Pitanje, koje se neminovno nameće, a uzimajući u obzir bh. iskustvo, je u kojoj mjeri je solidarnost zaista iskrena, a u kojoj plod egoistične brige za same sebe. No to Ukrajincima ne treba biti bitno. Sada je bitno samo da prežive. 

Od perspektive do interesa

Kada je riječ o ukrajinskom zahtjevu za brzim prijemom u EU, i tu bi građani Zapadnog Balkana imali što reći. Niko naime od njih ne zna bolje kako izgleda odnos Bruxellesa prema onima koje u svoje redove neće pa im stalno priča o perspektivi članstva i iznova stalno postavlja nove uvjete. U tom kontekstu je i sadašnja pojačana zainteresiranost Bruxellesa za region najbolja potvrda dosadašnje katastrofalne politike prema Zapadnom Balkanu. Jer: jesu li zaista morale pasti ukrajinske žrtve da bi svi u Bruxellesu prihvatili da su zemlje Zapadnog Balkana dio Europe, a ne nekakav „Hinterhof" (stražnje dvorište - op. aut.)?

Da je Europa reagirala ranije rat se mogao spriječiti, još je jedna od poruka koja stiže iz pravca Kijeva, a koja tako liči na iste poruke koje već godinama stižu s druge adrese.

Da li je, u sprečavanju aktualnog rata, mogla učinita bilo šta suviše je kompleksno i potpuno posebno pitanje. No ono što je zasigurno mogla jest da, uljuljkana u vlastitu samodopadnost, prestane gajiti arogantni narativ o balkanskom buretu baruta, o „die da unten“ (onima dole – op. aut.) kojima je imanentno da se svako malo posvađaju i međusobno pokolju, da je još devedesetih prihvatila da mračno doba nije završeno pobjedom nad nacizmom, da je još jedan rat na njenom tlu itekako moguć, da nema miroljubivih i nemiroljubivih naroda i da se svaki narod u različitim istorijskim trenucima vođen (pogrešnim) politikama može naći i u ulozi branitelja i ulozi napadača.

Znaju to i oni vojnici sahranjeni u Treptower parku u Berlinu...

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu