Šta donosi sporazum iz Pariza?

Šta donosi sporazum o klimi?

Na početku u svakom slučaju premalo. On tek za pet godina stupa na snagu i nalaže da se u drugoj polovini stoljeća uspostavi ravnoteža između emisije štetnih gasova koji stvaraju efekat staklene bašte i toga koliko zemlja može da apsorbuje. Ali, toliko drveća niko ne može da zasadi. Tako da to faktički znači sljedeće: države moraju drastično smanjiti emisiju štetnih gasova. Krajnji cilj je zadržati globalno zagrijavanje znatno ispod dva stepena Celzijusa. No, cilj koji je zacrtan, na zahtjev malih ostrvskih zemalja, jeste 1,5 stepeni. Ali, tu zapravo stoji da zemlje moraju da streme da ga dostignu. Zbog toga što dosadašnji nacionalni planovi za zaštitu klime nisu bili dovoljni, za tri godine će se govoriti o tome kako ih poboljšati. A tek od 2023. države bi trebalo da u redovnim vremenskim intervalima provjeravaju ove mjere.

Šta države moraju konkretno učiniti?

Moraju da odustanu od upotrebe uglja, nafte i gasa, da grade vjetrenjače, postavljaju solarne panele, upotrebljavaju geotermičku i hidroenergiju. Siromašnim zemljama koje to ne mogu postići sopstvenim snagama, bogate zemlje moraju da pomognu.

Ko dobija novac i od koga?

Industrijski razvijene zemlje su još u Kopenhagenu obećale da će od 2020. zemljama u razvoju staviti na raspolaganje 100 milijardi dolara godišnje. Sporazum u Parizu jednako podstiče i zemlje sa ubrzanim ekonomskim razvojem da daju svoj doprinos. One takođe treba da smanje emisiju štetnih gasova. Jer, industrijski razvijene zemlje su istina uzročnik klimatskih promjena i treba da ponesu najveći dio tereta. Ali, velike zemlje u ubrzanom razvoju su toliko povećale privredni rast i povećale emisiju štetnih gasova da bez njihovog učešća više nije moguće postići smanjenje globalnog zagrijavanja. Međutim, ove zemlje ne žele da se njihov privredni rast koči strogim normama. Upravo zbog toga je propao Samit o klimi u Kopenhagenu 2009.

Zašto je sada bilo moguće, a u Kopenhagenu nije?

Zato što je ovog puta državama ostavljeno da dobrovoljno to urade i zato što su u istom čamcu i dva najveća zagađivača Kina i SAD, koji u sve nisu ušle dobrovoljno već hladno, ekonomski proračunato. Investicijama u solarnu, vjetro i hidro energiju neka mjesta će više zarađivati nego od trgovine naftom.

Da li je sporazum iz Pariza pravno obavezujući?

On se sastoji iz jednog pravno obavezujućeg i jednog neobavezujućeg dijela - jer tako se omogućuje američkom predsjedniku da progura sporazum u Kongresu SAD bez obzira na republikansku većinu. No, obavezujući ili ne, ne postoji policija UN-a koja bi u slučaju povrede sporazuma umarširala u zemlju. Stručnjaci smatraju da ni jedna zemlja zbog međunarodnog pritiska, protivljenja svojih građana i privrede neće istupiti iz pariskog sporazuma.

Je li sporazum iz Pariza istorijski?

Velika riječ, ali činjenica je da se do sada nikada nijednim sporazumom nisu sve države svijeta obavezale na zaštitu klime. Kjoto protokol iz 1997. je obavezivao samo industrijski razvijene zemlje. Kanada je istupila iz sporazuma, a Kina i SAD, najveći zagađivači, nisu ni bile dio sporazuma. Sporazum iz Pariza potpuno je okrenuo procese: umjesto da se cilj propisuje s vrha, zemlje su same unaprijed odlučile šta žele da urade. Zatim se to sve zbrojilo i podvuklo i od toga je nastao sporazum. A to je, jednostavno rečeno, ideja koja stoji iza pariskog sporazuma o zaštiti klime. Sada na tome treba da radi međunarodna zajednica, i ako je moguće u što kraćem roku, kako savjetuju naučnici i borci za zaštitu klime.