Zataškani zločini iz logora u Srbiji

Ilija Ačkar krenuo je iz Zagreba u septembru 1991. godine da brani Vukovar. U ranim tridesetim godinama, želeo je, kaže, da učini sve za svoj narod. Međutim, zarobljen je 20. novembra i otpremljen u logor Stajićevo, bivšu stočnu farmu nedaleko od Zrenjanina. Devet meseci bio je izložen svakodnevnoj fizičkoj i psihičkoj torturi: „Unutra su nas nabili, morali smo čučati sa glavama dole i rukama na leđima. Toliko smo se nabijali jedan na drugog da sam imao osećaj da je na jedan kvadratni metar stalo deset ljudi i više. Zašto smo se zbijali? Zato da mu manje ostaviš prostora da te odozgo može tući.“

Ačkar je za devet meseci promenio šest logora na području Srbije. Veruje se da ih je u vreme rata bilo oko 30. Teško je dati tačan broj civila i vojnika koji su mesecima bili zatočeni, mučeni, silovani i ubijani. Na popisima Međunarodnog Crvenog krsta nalazi se oko pet hiljada imena, dok predsednik Udruženja pravnika „Vukovar 1991“ Zoran Šangut tvrdi da je više od 7.000 muškaraca, žena i dece prošlo kroz te logore.

Istraga tri godine bez rezultata

Za pet najvećih logora, Stajićevo, Begejce, Sremsku Mitrovicu, Niš i VIZ Beograd, Udruženje je u maju 2008. podnelo prijavu za ratni zločin nad zarobljenicima tužiocu za ratne zločine Srbije Vladimiru Vukčeviću, obogaćenu iskazima logoraša. Istraga, međutim, nije daleko odmakla, kaže Šangut: „Tužilaštvo za ratne zločine Srbije još nikoga nije procesuiralo, još nikoga nije privelo, ni protiv koga nije podignuta optužnica.“

Jedan od problema je, navodi Šangut i to što su se stražari u logorima međusobno oslovljavali isključivo nadimcima, zbog čega je sada teško doći do njihovih imena. „Tužilaštvo za ratne zločine Srbije od nas logoraša, odnosno od hrvatskog Državnog tužilaštva, traži da kažemo ime i prezime stražara kako bi ih mogli procesuirati, jer ostale institucije, uključujući i današnju vojsku Republike Srbije, negiraju postojanje logora. Veliki broj zapovednika i stražara, koji su tada bili u tim logorima, verovatno su i danas oficiri vojske Republike Srbije i verovatno zbog toga ne žele dati podatke o imenima i prezimenima kako zapovednika tih logora tako i onih stražara koji su neposredno vršili ratne zločine,“ ističe Šangut.

A ko je najviše zlostavljao i premlaćivao? Bivši logoraš Ilija Ačkar kaže da su to isključivo bili vojnici i oficiri JNA srednjih godina i dobro obučeni upravo za ispitivanja. Ačkar se priseća da su ga jednom prilikom izdvojili u neku prostoriju i postavili pred zid. „Onda, veli, tu ćemo. Zaveže maramu, stavi te uza zid. Kaže zini, ti zineš i sevne ti nešto u ustima. Nakon pola minute se sabereš, ne znaš da l' da se od sreće veseliš, a on ti klještima izvadi zub i to onako šta uhvati.“

Najviše ga, međutim, boli što, bez obzira na dokaze, niko sudski nije odgovarao za njegov pakao. Veruje da tužilaštvo Srbije namerno izbegava da istraži ratni zločin nad zarobljenim Vukovarcima i ljude koji su odgovorni za njega, uz izgovor da se nije radilo o logorima, već o sabirnim centrima, gde su zarobljene izmeštali iz rata..

Silovanja kao organizovan i planiran zločin

U logore na području Srbije nisu odvođeni samo muškarci, već i žene, mahom iz Vukovara. Prema podacima Hrvatskog društva logoraša, najmlađa silovana žrtva bila je petogodišnja devojčica, dok je najstarijoj bilo 80 godina. Svedočanstva žrtava silovanja već godinama prikuplja Marija Slišković, predsjednica udruženja „Žene u domovinskom ratu“: „Silovanje se odvijalo u izdvojenim prostorima gde nije bilo svedoka i uz pretnju ženama da ništa ne smeju govoriti kada ih vrate. Svaka bi došla, sela i ćutala pa niko nije mogao posvedočiti šta im se dogodilo, jer je ženama bilo zabranjeno da s bilo kim razgovaraju.“

Sliškovićeva kaže da ratni zločin silovanja nije bio čin nekog pijanog vojnika ili pripadnika paravojnih formacija, već je ono bilo organizovano kao planski način zlostavljanja. Nakon Vukovara, žene su, po pravilu, odvođene u logore na području Srbije gde bi se iživljavanje nastavilo, osobito nad onim ženama koje se na ovaj ili onaj način sudelovale u obrani grada, tvrdi Sliškovićeva: „Nad njima su vršena osobito okrutna silovanja, takva da je to bilo mučenje i maltretiranje nakon kojeg su žene jedva ostale žive.“

Iz tri procesa dve presude

Gotovo dvadeset godina kasnije žrtve nerado govore o onom što im se dogodilo. Onaj mali broj koji je progovorio i prijavio zločin bio je osuđen na, kako kaže naša sagovornica, još jedno silovanje, ono u sudnici. Slišković kaže da su u Hrvatskoj vođena tri procesa od kojih su dva završila presudama, jedan sedmogodišnjom, a druga trogodišnjom zatvorskom kaznom, dok svedočanstva i iskazi ostalih žrtava još uvek čekaju.

Pomoć ne dobijaju ni od svoje države. Žrtve silovanja Hrvatska ni na koji način nije obeštetila. „Poznajem silovanu ženu koja je sada 60-godišnjakinja, bolesna i koja nema ništa. Ni obeštećenje, ni invalidninu, ni bilo kakvu nadoknadu, već samo svoju penziju koju bi imala i da nije bila žrtva ratnog zločina“, kaže Slišković.

Nakon silovanja dogodio se i niz trudnoća. Decu koja su rođena u takvim okolnostima i koja danas imaju samo majku, Hrvatska ni na koji način nije prepoznala kao žrtve rata, niti ih je materijalno i pravno zaštitila. Ipak, naša sagovornica ne namerava da odustane. U ime Udruženja, prikupljena svedočanstva namerava da pošalje hrvatskim nadležnim državnim institucijama, stranim ambasadama i Evropskoj komisiji kako bi podsetila da je i silovanje ratni zločin!

Autor: Goran Prokopec, Zagreb

Odg. urednik: Nemanja Rujević