Siromaštvo u Hrvatskoj

DW: Kada govorimo o razmerima siromaštva u Hrvatskoj, da li je slika toliko crna kao što se u medijima prikazuje? Imate li neke konkretne pokazatelje?

Dr. Nino Žganec: Mislim da mediji čak nedovoljno govore o tom problemu. Svaki peti građanin je u riziku od siromaštva i to su službene brojke. Ali, u Hrvatskoj mreži protiv siromaštva koju vodim govorimo o fenomenu iskustva siromaštva. To znači da su finansijska sredstva samo jedan od pokazatelja siromaštva, a postoje i mnogi drugi pokazatelji kvaliteta života. To je posebno zabrinjavajuće kada gledamo neke društvene grupe kao što su deca. Svako peto dete je siromašno. Kod građana starijih od 65 godina to je siromaštvo još češće – čak u 24% slučajeva. To je za svako socijalno osetljivo društvo zabrinjavajuće.

Kako živi prosečan siromašan građanin?

Prema evropskoj metodologiji koja je prihvaćena i u Hrvatskoj, rizik od siromaštva predstavlja granicu pri kojoj četvoročlana porodica sa ima 4100 kuna mesečno. To je nedovoljno za troškove režija, obrazovanja i ostale potrebe. Ne mogu sebi da priušte ni osnovne prehrambene artikle, odeću, obuću, a da ne govorim o kulturnim i rekreativnim potrebama ili letovanju. Ta pojava bitno udara na kvalitet života, odražava se na porodične odnose i često predodređuje manji akademski uspeh dece i teško pronalaženje posla. To je začarani krug siromaštva - od rođenja pa do smrti. Imamo puno primera.

Često govorimo kako je „nekada bilo bolje“ pa je nedavno objavljeno da su hrvatski građani 1990. godine živeli bolje nego danas. Da li je siromaštvo karakteristika moderne hrvatske države?

Ne bih politizirao. Kada tako govorimo, nužno dolazi do poređenja društvenih sistema. Teško je objektivno meriti finansijske pokazatelje iz tog vremena i današnje. Naravno da postoje parametri koji se mogu izračunati i po njima ispada da prosečan Hrvat zaista živi lošije nego tada. Ali, postoje druge okolnosti koje život možda čine kvalitetnijim. Treba da se usmerimo na ove podatke koje sam ranije izneo. To je zabrinjavajuće na nivou cele EU pa je Evropska komisija nedavno izašla s novim dokumentom tzv. evropskim socijalnim stubovima koji ističu važnost socijalne komponente razvoja.

I sami ste bili u Račanovoj administraciji. Sve dosadašnje vlade su imale socijalne politike. Kakve su one bile?

2000. smo započeli jedan veliki projekt u okviru Strategija razvitka Hrvatske. Napravili smo opširnu strategiju razvitka penzijskog sistava i sistava socijalne pomoći. 2002. smo javnosti predstavili vrlo konkretne mere, ali, nažalost, do njihove implementacije nije došlo. Vlade koje su dolazile nakon toga su ponovno naručivale strategije i studije, no vrlo malo toga je učinjeno. To mi je teško objašnjivo.

Prošla je vlada na svojem odlasku uvela subvencioniranje kupovine energije za siromašne. Da li je to pravi put?

To su klasične palijativne mere gde se uočeni problem gasi dotacijama. Pravi put je aktivna i preventivna socijalna politika, ona politika koja stvara uslove i usluge koje će omogućiti najvećem broju građana da ne uđu u svet siromaštva. To nam nedostaje. Sistem socijalnih usluga na lokalnom nivou je vrlo slab, socijalne naknade su vrlo niske. Hrvatska izdvaja daleko ispod proseka EU za socijalnu pomoć. Nova vlada bi o tome trebala razmisliti i odmaknuti se od uobičajenog mišljenja da su socijalni izdaci - troškovi. Razvijene zemlje su prihvatile da je to investicija u ljudski kapital. Na taj način se, predupređuju zdravstveni problemi. Postoji čitav niz precizno izračunatih dokaza koji govore da u socijalnu komponentu razvoja društva treba ulagati primereno. Naravno, ne previše pa da to postane nepodsticajno za rad. Zna se šta je optimalno, a to sigurno nije ono što Hrvatska trenutno izdvaja.

Dakle, o svemu treba razmišljati kao o dugoročno isplativoj investiciji?

Da, investicija u ljude, decu, mlade, stare, posebno ugroženu grupu osoba s invaliditetom. Potonjih ima 10-15% u opštoj populaciji i potpuno su neaktivni. To je ogroman potencijal. Sve te društvene grupe gledamo kao teret društva. Moderna društva ih znaju aktivirati. To je korisno ne samo za budžet, već i za kvalitet njihovog života.

Mnogi misle da Hrvatska ne može izdvajati više za socijalne usluge.

Mislim da može i mora. Uvek se postavlja pitanje kome to uzeti. Najrazvijenije države sveta nisu one koje su ekonomski najbogatije, već su to one koje izdvajaju najviše za socijalnu komponentu razvoja društva. To su poznati skandinavski socijalni modeli. U toj svojoj izdašnosti znaju zašto to čine i kako njihovo društvo ima koristi od svega toga.

U hrvatskim lokalnim zajednicama je osnivanje vrtića vrhunac socijalnih usluga. To nije dovoljno?

U prosečnim lokalnim zajednicama vlada opšte siromaštvo u pogledu socijalnih usluga. Imate centar za socijalnu pomoć, školu i vrtić. Tu i tamo se pojavi naroda kuhinja ili socijalna samoposluga. U razvijenim zemljama tu je cela mreža različitih socijalnih usluga koje nude različite programe. Tu vlada sinergija svih onih koje treba uključiti u društvo. U nizu evropskih zemalja imate takozvane community centre. Osobe s invaliditetom tamo provode deo dana družeći se sa svojim vršnjacima i osobama bez invaliditeta. Mogu se radno angažovati ili biti u kreativnim radionicama. U takvim centrima postoje savetovališta za porodice, medijacije, organizovanu dostavu obroka u kuću za starije osobe. To je centralni punkt koji doprinosi socijalnom razvoju zajednice. Kod nas nema takvih primera. Pogledajte samo osobe s invaliditetom koje čine veliku populaciju nevidljivih ljudi. Na ulicama ih nema. Nisu integrisani.

Osnovni dohodak više nije tema u Hrvatskoj. Da li je to utopija?

Evropska mreža protiv siromaštva pokreće nastavak projekta o uvođenju osnovnog dohotka na nivou EU. Prvi deo projekta nije rezultirao velikim uspehom, osim što se o tome počelo pričati. Ne bih rekao da je to utopija. Sve zavisi od snage organizovanog stanovništva, pri čemu mislim na različite delove društva, da prihvati činjenicu da nijedno ljudsko biće ne može ostati bez osnovnih uslova za život. Bez obzira šta je radio u svom životu. Pitanje opstanka čoveka je pitanje osnovnog ljudskog prava na život, a ne zasluga.