Počinje otvaranje masovnih grobnica u Vijetnamu

Vijetnamom kruže duhovi. Bar u sedmom mesecu Mesečevog kalendara. Vijetnamci tada slave praznik duhova Tet Trung Ngijen. Mnogi veruju da u to vreme ustaju duhovi mrtvih. A živi ih dočekuju ritualnim jelima i upaljenim lampionima. Jer, ako preci nisu zadovoljni, mogli bi da donesu nesreću porodici.

Kult mrtvih i sećanja na pretke je jedan od centralnih delova vijetnamske kulture. Nema kuće bez oltara predaka. Za mnoge porodice je utoliko bolnije to što su stotine hiljada mrtvih iz Vijetnamskog rata sahranjeni u neobeleženim masovnim grobnicama. Do danas mnoge porodie traže da se rasvetli sudbina tih ljudi, kako bi mogle pristojno da ih sahrane i da bi duše mrtvih mogle da nađu svoj mir.

Nemačka podrška

Vijetnamska vlada je proteklih godina već otvorila neke manje grobnice u kojima su sahranjeni ljudi čija se imena ne znaju. Sada je odlučila da popiše sve grobnice u državi. Tran Dong, stručnjak vijetnamske ambasade za nauku i tehnologiju, kaže: "Za Vijetnam je projekat identifikacije odlučujući korak u suočavanju sa bolnom prošlošću. Tek sa identifikacijom i sahranjivanjem mrtvih mnoge porodice će konačno naći svoj mir."

Posmrtni ostaci oko 500.000 ljudi moraju biti ekshumirani, njihova DNK mora biti obrađena i upoređena sa onom živih rođaka. "Projekat ovakvih dimenzija će trajati još mnogo godina, možda i decenija", kaže Volfgang Hepner iz nemačke Genetske laboratorije Bioglob u Hamburgu. Laboratorija pripada konzorcijumu kome je poveren ovaj mamutski projekat. Hepner je razradio odgovarajući plan. Pored Biogloba, u svemu učestvuju i Univerzitet u Hamburgu i preduzeća QIAGEN i Hamburger Ependorf.

U Hepnerovoj laboratoriji se obučavaju vijetnamski forenzičari kako bi uz pomoć najnovije tehnike pomenutih firmi mogli da identifikuju mrtve. "Cillj je da se za pet godina ispita određeni deo - oko 300.000 - skeleta", kaže Hepner.

Tehnički izazovi

To neće biti lako. Vijetnamski rat je završen 1975. Ostaci žrtava su najmanje 40 godina bili izloženi tropskoj klimi, mikroorganizmima i korenju biljaka - a to su sve faktori koji mogu da utiču na DNK i kontaminiraju je. Hepner kaže: "Materijal je vrlo razgrađen i sadrži još veoma malo tragova DNK. Biće teško prepariranje tih tragova". Doduše, u poslednjih pet godina je postignut značajan napredak, ali i pored toga, "ne tvrdimo da ćemo biti u stanju da i svim slučajevima stvorimo profile koji su podesni za identifikaciju."

Hepner je optimista u pogledu saradnje sa vijetnamskim kolegama: "Ona se odvija izvanredno". Sada treba sačekati i prvi izlazak tih stručnjaka na teren - u jednom predgrađu Hanoja. Hepner je dobio informacije da su tamošnje laboratorije već opremljene modernim sredstvima.

Obiman projekat

U velikom broju slučajeva, inicijativu za ispitivanjem DNK moraju da daju članovi porodica žrtava. Onaj ko traži nekog rođaka, mora da se javi vlastima. One potom pokušavaju da metodom eliminacije - pomoću informacija kao što su godina nestanka, jedinica u kojoj je služio vojsku, mesta u kome je boravio i sl. - pronađu posmrtne ostatke osoba koji odgovaraju tim informacijama. Potom se uzorak DNK živih osoba poredi sa uzorcima koje su prikupili forenzičari na terenu. "Na kraju mora da se izračuna kolika je verovatnoća da se radi o traženoj osobi. Ako je verovantoća dovoljno velika, eposmrtni ostaci mogu da se predaju porodici", kaže Hepner.

Opasnost od zloupotrebe

U toku projekta će nastati obimna banka gena hiljada vijetnamskih građana. Tu se naravno javlja i opasnost od zolupotreba. "Vidim tu opasnost", kaže Hepner i ukazuje na rad Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP) koja je osnovana posle rata u Jugoslaviji i otada u čitavom svetu rasvetljava sudbinu lica nestalih u prirodnim katastrofama i ratovima. ICMP je u zemljama bivše Jugoslavije razvio postupak sigurnog postupanja sa osetljivim podacima. Potpuna anonimizacija nije moguća, jer bi ona onemogućila spajanje živih i mrtvih. Hepner kaže da "mu je vrlo stalo da ICMP prenese vijetnamskim stručnjacima iskustva koja je sakupio u bivšoj Jugoslaviji i da im pokaže šta se čini da ne bi došlo do zloupotrebe". Hepneru je jasno i da ljudi neće stavljati na raaspolaganje svoje podatke ako budu strahovali da bi zbog toga mogli da imaju teškoća, ili da će ti podaci biti upotrebljeni u druge svrhe.