Nastavak tihog etničkog čišćenja

Od raspuštanja logora Omarska kod Prijedora prošlo je više od dve decenije. Kroz sistem logora Omarska, Keraterm i Trnopolje, prema podacima nevladinih udruženja, u proteklom ratu prošlo je oko tri hiljade građana Prijedora nesrpske nacionalnosti. Sve torture logora prošao je Sudbin Musić iz prijedorskog sela Čarakovo koji se i danas sa jezom seća tih dana.

„U Prijedoru ste tri puta morali da budete srećni da preživite. Prvi put tokom etničkog čišćenja sela, zatim da preživite koncentracioni logor i nakon toga deportaciju u neke druge centre. Ja i moja porodica preživjeli smo masakr u mom selu, osim moga oca koji je streljan. Deportovani smo iz Trnopolja . Sa 18 godina imao sam 43 kilograma, a visok sam 178 cm. Možete misliti na šta sam ličio i kako nam je bilo“, priča Musić.

Svakodnevno mučenje

Većina ljudi koji su preživeli logore ostali su u inostranstvu i tamo nastavili život sa svojim porodicama. Neki od njih vrate se tokom letnih meseci na godišnji odmor, ali i kako bi prisustvovali obeležavanju stradanja nesrpskog stanovništva. Jedan od njih je Midho Fazlić iz Holandije koji svake godine prisustvuje obeležavanju stradanja prijedorskih Bošnjaka. „Zajedno sa 70 komšija pokupili su nas i odvedeni smo u logor Keraterm gdje najvjerovanije nije bilo mjesta i onda su nas prebacili u Omarsku. Tu sam bio do zatvaranje odakle sam prebačen na Manjaču. Preživio sam sve moguće torture. U Omarskoj je svaki dan bilo mučenja, skoro svaki dan je oko 20-30 ljudi nestajalo. Iz 'bijele kuće' su svaki dan izbacivani leševi.“

Fazlić je danas u Holandiji. Prošao je i medicinsko lečenje zbog trauma koje je preživeo. Oporavlja se i veruje da će odgovorni za zločine doći pred lice pravde. „Svaki dan kada smo tu odlazimo u Prijedor gdje susrećemo neke od tih stražara koji su bili u Omarskoj ili Keratermu, a koji hodaju po gradu. To je težak osjećaj i pitaš se ima li ikakvog zakona za te ljude.“

Vreme kada su činjene neljudske stvari

Područje nekadašnjeg logora Omarska danas je u vlasništvu kompanije „Arcerol Mital“, koja se bavi preradom železne rude. Svake godine bivši logoraši moraju da traže posebno odobrenje od te kompanije kako bi na nekoliko časova posetili nekadašnje prostorije u kojima su bili zatvoreni. Među bivšim zatvorenicima bio je i Mirsad Duratović koji je imao samo 17 godina kada je odveden u logor Omarska. „Nakon zatvaranja logora Omarska prebačen sam na Manjaču, a potom u Trnopolje. Logor Omarska treba da ostane svjedok jednog vremena kada su se ljudima činili neljudske stvari. To je dovoljno da se kaže.“

Logor Omarska kao i ratni logori Keraterm i Trnopolje, osnovani su odlukom kriznog štaba prijedorske opštine 26. maja 1992. godine. Prema nepotpunim podacima kroz njih je prošlo više od tri hiljade osoba nesrpske nacionalnosti, a oko 700 ih je ubijeno. Deo njih ubijen je na Korićanskim stenama, a deo je podlegao torturama u logoru. Porodice već godinama bezuspešno od opštinskih vlasti Prijedora traže dozvolu za izgradnju spomenika na mestu logora Omarska.

„Etničko čišćenje se nastavlja. Vi nemate više u pojedinim mjesnim zajednicama sa pretežno bošnjačkim stanovništvom nijednog prvačića. Nema priznavanja statusa žrtve i bar da možemo obići ta mjesta gdje su ljudi izgubili najmilije. Mi obilježavamo 22 godine od početka raspuštanja najzoglasnijeg koncentracionog logora na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata, gdje ništa ne svjedoči onom što se desilo 1992. godine. A to mjesto je danas u vlasništvu najvećeg svjetskog proizvođača željezne rude na svijetu“, zaključuje Musić.