"Hrvatsko-srpsko titlovanje legalno, ali glupo"

"Većina zakona u Evropi nema o tome kaznene odredbe jer nije bilo problematičnih slučajeva", rekao je agenciji Beta jedan od tvoraca srpskog Zakona o radiodifuziji Rade Veljanovski. Štaviše, oba zakona predviđaju da prevođenje ne važi za programe na jezicima nacionalnih manjina. Povrh toga stručnjaci u obe zemlje nastale raspadom Jugoslavije - zemlje čiji se zvanični jezik zvao srpskohrvatski - smatraju da susedi ne treba jedni drugima da objašnjavaju titlovima šta govore na svojim, vrlo sličnim jezicima.

"Mogu da pretpostavim da se (u Srbiji) posegne za sankcionisanjem kada se ne bi prevodilo sa jezika koji je izričito nerazumljiv, engleskog na primer. Ali, u slučaju hrvatskog, sankcija ne bi bila delotvorna jer bi se na sudu lako dokazalo da je to 99 odsto razumljiv jezik", rekao je Veljanovski kome je ova vrsta prevođenja "suvišna i glupa".

"Rane" na hrvatskom

Doduše, u Srbiji i nije bilo slučajeva prevođenja hrvatskih filmova, ili zahteva da se to radi. Ali, u Hrvatskoj se to desilo sa "Ranama" Srđana Dragojevića, koje su 1997. godine prikazivane sa hrvatskim titlom - izazivajući salve smeha u gledalištu.

Ta praksa je obustavljena, ali je pitanje nedavno aktuelizovano kada je Vijeće za elektroničke medije upozorilo televiziju RTL da filmove na srpskom jeziku mora prevoditi na hrvatski. RTL se pobunio i zapretio tužbom, Hrvatski audiovizuelni centar poručio da "filmove na jezicima nacionalnih manjina ne treba prevoditi" i da je zahtev Vijeća - nezakonit. "Kako se dogodilo da Veće za elektronske medije postupa bez zakonskog temelja, nije nam poznato. Filmska zajednica žali zbog uznemirujućih odjeka ovog propusta", naveo je HAVC.

Suvišno i glupo

Medijska organizacija Jugoistočne Evrope (SEEMO) je danas (26.1) saopštila da je čudi upozorenje hrvatskog Veća za elektronske medije i ocenila da bi "prevođenje sa srpskog na hrvatski i obrnuto, bilo isto što i prevođenje nemačkih filmova u Austriji, austrijskih filmova u Nemačkoj, ili argentinskih i kubanskih produkcija u Španiji".

SEEMO citira izjavu hrvatskog lingviste Ive Žanića da je prevođenje sa srpskog na hrvatski "legalno ali i glupo", i da "filmove iz Srbije, Crne Gore i, generalno, filmove iz bivše Jugoslavije treba izuzeti iz kategorije stranih filmova sa lingvističke tačke gledišta".

I Rade Veljanovski smatra da bi takvo postupanje bilo legalno, ali da je "tu stvar teško svesti na princip i zakonska pravila". "U Evropi se primenjuje pravilo da su javni servisi dužni da neguju književni jezik većinskog naroda. E sada, iz takvog jednog principa neko može da izvede zahtev da se titluju i jezici koje mnogi lingvisti smatraju istim, baš kao i ja. Nekome je to suvišno i glupo, meni takođe, ali postojao bi osnov da se to traži, posebno u slučaju Radiotelevizije Srbije (RTS)", kaže Veljanovski.

Nema potrebe za prevođenjem, ali...

SEEMO u saopštenju upozorava na dodatne troškove prevođenja koji bi nastali u slučaju da svi TV kanali u Hrvatskoj počnu da prevode filmove iz Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine. "U slučaju javnog servisa, Hrvatske radiotelevizije (HRT), građani bi kroz pretplatu finansirali apsurdne prevode. Novac za titlovanje mogao bi se upotrebiti za unapređenje sportskih ili političkih programa", naveo je SEEMO, uz ocenu da je kredibilitet Vijeća za elektronske medije "ozbiljno umanjen" posle upozorenja stanici RTL.

Direktor Instituta za srpski jezik Sreto Tanasić ocenio je za agenciju Beta da ne postoji jezička potreba za prevođenjem srpskih filmova na hrvatski i hrvatskih filmova na srpski, "kao što nema ni stvarne potrebe da se to radi u slučaju književnih prevoda". "Znam da je (titlovanje srpskih filmova) izazivalo buru smeha u Hrvatskoj u radikalnija vremena. I sami su digli ruke od toga. Ali, sada je kriza, i to je opet dobra prilika da neko dobije pare na ime honorara za prevođenje", rekao je Tanasić.

beta/ii/idj