Smrt svemu s čime se ne slažem!

Amnesti internešnal u svom izveštaju o ljudskim pravima za 2016/17. godinu upozorava na diskriminaciju nacionalnih manjina te zabrinjavajuće stanje slobode medija u Hrvatskoj. Navodi da u vreme pred izbore eskalira nacionalizam i govor mržnje, skreće pažnja da sudovi vrlo rado procesuiraju slučajeve kleveta i uvreda, ali i zatvaraju oči pred nasiljem nad manjinama.

Da su inkubatori govora mržnje neki mediji pokazalo je istraživanje građanskog udruženja GONG koje je kroz 2015. i 2016. godinu pratilo niz portala, televizija i listova. Rezultati su očekivani pa se pokazalo da je portal Dnevno najviše raspirivao mržnju prema migrantima i homoseksualcima, dok se televizijska emisija Bujica trudila da modelira stav javnosti u smeru netrpeljivosti prema Srbima.

Upravo je Srpsko narodno vijeće u svojm biltenu upozorilo na erupciju govora mržnje kroz medijske napise, poruke političara i sveštenika, ali i na sportskim terenima. Kako to već biva, s govorom mržnje raste i stvarno nasilje pa su zabeležili i 19 fizičkih napada, najviše do sada. Diskriminacija je, kažu, za samo godinu dana porasla za čak 57 posto.

„Pozdrav svim poštenim Srbima"

Kako to izgleda u praksi? Televizijski voditelj pozdravlja „Hrvatice, Hrvate i poštene Srbe" ostavljajući neizgovoreno da su takvi (pošteni), za razliku od Hrvata, malobrojni. Huškački portal objavljuje informaciju da su migranti manje inteligentni, dolaze iz drugačijih kultura koje silovanja smatraju poželjnim ponašanjem. Srbi, koji su pred operacijom Oluja izbegli iz onoga što su nazivali Krajinom, leti se vraćaju u svoje rodne domove pa se slikaju sa zapaljenim hrvatskim zastavama. Te fotografije objavljuju na svojim Fejsbuk profilima uz uvrede izrečene na račun hrvatske nacije. Dokoni devetnaestogodišnjak naručuje nalepnice koje prikazuju stablo na kojem se ljuljaju obešeni ljudi s tekstom „srpsko porodično stablo". Pa ih lepi po autobuskim stanicama u Vukovaru, gradu u kojem Hrvati i Srbi žive jedni pored drugih, a ne jedni s drugima. Ili je to tek opšteprihvaćeno mišljenje?

Socijalna pedagoškinja, književnica, kolumnistikinja i doseljenica u Vukovar, Julijana Adamović za DW kaže kako je javnost, što se Vukovara tiče, vrlo senzibilizovana, pa ono što u drugim gradovima prolazi ispod radara, u Vukovaru je potencirano. Jer, i sam je autor ovog teksta morbidne nalepnice „srpskog porodičnog stabla" viđao i u centru Zagreba, no burne reakcije su tada izostale.

„Takozvana progresivna Hrvatska burno reaguje na svaki govor mržnje prema manjinama, dok je govor mržnje upućen prema većinskom narodu postao gotovo stvar prestiža i smatra se samokritikom. S druge strane, takozvana desna Hrvatska reaguje samo na govor mržnje upućen većinskom narodu. I to, najčešće istim takvim govorom, prema nacionalnoj manjini iz koje, uvereni su, dolazi autor anonimnog grafita ili osoba koja je uništila ili oštetila državne simbole." Adamović tako tvrdi da su iza incidenata najčešće adolescenti i da ponekad nisu one nacionalnosti koju bismo pretpostavili. U prilog tome ide i zagrebački slučaj mladića koji je ispisivao velikosrpske grafite, a kako bi privukao pažnju ili podstakao mržnju prema Srbima, a sam je dete branitelja hrvatske nacionalnosti.

Zakonita segregacija

A što se dece tiče, smatra ova socijalna pedagoškinja, društvo je, barem u Vukovaru, zakazalo. Naime, pravo na školovanje na svom jeziku i pismu koje koristi srpska manjina, dvosekli je mač. „Deca nam odrastaju odvojeno i nisu dobila priliku da upoznaju 'one druge'. Lako stvaraju predrasude, ali nemaju priliku da ih razbiju. Odrasli, oni koji su imali priliku da idu u razred sa kolegama druge nacionalnosti, lakše pređu preko loših stvari i predrasuda koje su zbog njih sticali, jer imaju i neke druge uspomene, prijateljstva, ljubavi, izlaske, zabave. Današnje generacije su za to zakinute. Adolescenti su sami po sebi još neskloni kompromisima pa time i nastupaju iz pozicija isključivosti. Direktni su, buntovniji i godi im pažnja koju izazivaju, pa i ovakvim ekscesima. Potrebno je kupiti sprej, doživeti malo uzbuđenja u kasnim večernjim satima pišući po nekoj fasadi i nakon toga pobeći da te slučajno neko ne otkrije ili da ne padneš u šake policiji." Izgrednici, kaže Adamović, upravo očekuju burnu reakciju javnosti, postaju popularni u vršnjačkim krugovima i to je najčešća pozadina grafita mržnje u Vukovaru - bez obzira na nacionalnost njihove mete i autora. A njihova je nacionalnost, dodaje, ponekad vrlo kompleksna stvar.

Društvene mreže kao ratište

Paralelno se na društvenim mrežama odvija jedan sasvim zaseban život – virtuelni rat u kojem se uvrede na račun grupa pa i celog naroda doživljava samo kao retorički manevar i malo ko je svestan da se preliva u stvarni život. „Od desnice ne očekujem da bude oličenje tolerancije i poštovanja ljudskih prava. Da je drugačije, ne bi bili desnica. Od levice to očekujem. I možda zato više osetim potrebu da reagujem kad se moja očekivanja ne ispune. Možda je to pomalo konformistički, jer se u prvom slučaju oslanjam na one koji redovno i s pravom reaguju pa bi moj glas bio samo još jedan u ogromnom zboru", komentariše Adamović svoju borbenost na Fejsbuku.

Dodaje da levi misle kako svi moraju biti na istoj nacionalnoj i socijalističkoj frekvenciji pa protivnike dehumaniziraju i sugerišu da bi trebalo da budu isključeni iz javnog života. „Tu je i totalna neselektivnost kad su u pitanju zločini i traume iz zadnjeg rata. Usmerenost na zločine nad Hrvatima se smatra nepotrebnim podizanjem nacionalnih tenzija. Dobrim delom i jest, jer se radi o selektivnom pristupu. Iste takve zločine počinjene prema pripadnicima srpske nacionalne manjine potenciraju do neslućenih razmera, opet ne vodeći računa o vlastitoj sklonosti selektivnosti." Poput desničara, objašnjava Adamović, i levičari uzimaju ulogu tužitelja, suca i krvnika.

Naša sagovornica kao posebnu iritaciju izdvaja govor mržnje prema imigrantima, pa čak i ljudima koji generacijama žive u Hrvatskoj, a poreklom su iz Bosne i Hercegovine. „Ne vidim kako neko može biti užasnut govorom mržnje prema Srbima, a širiti isti takav govor prema Bosancima, Hercegovcima ili bilo kojoj grupi ljudi koju određuje teritorijalna, nacionalna, strukovna ili bilo koja druga identitetska povezanost. Da, toga među ljudima koji sebe smatraju levičarima itekako ima."

Sloboda govora nije sloboda govora mržnje

„Levičari i liberali su skloniji zabranama", zaključili su pobedonosno neki desni kreatori javnog mišljenja koristeći prihvaćenu zabludu da je zabrana govora mržnje isto što i narušavanje slobode govora, a nakon što je na Fakultetu političkih nauka predstavljeno istraživanje stavova građana sprovedeno unutar projekta „Govor mržnje u Hrvatskoj". Utvrđeno je tako da bi ustaški pozdrav „za dom spremni" zabranilo svega 45 posto građana, dok bi isticanje komunističkih simbola kažnjavalo 70 posto njih. U oba slučaja, poručuju naučnici, reč je o obračunu sa sopstvenom prošlošću. „Najmanje bi zabranjivali oni koji sebe identifikuju sa nacionalizmom, a oni koji bi najviše zabranjavali su liberali", kaže dr. Nebojša Blanuša, profesor političke i socijalne psihologije.

No više od stavova građana, naučnike zabrinjava tako često pominjana nedosledna sudska praksa u kojoj neki sudovi oslobađaju, a drugi kažnjavaju one koji promovišu fašističke režime i govor mržnje. Pa zaključuju da je bolje ne imati zakon koji sankcioniše govor mržnje, nego imati ga i ne primenjivati, jer se time šalje suprotna poruka.

Baš kao što bi i rezultati ovog istraživanja mogli poslužiti kao potvrda ispravnosti onima koji promovišu dekriminalizaciju ustaškog režima i 'orbanizaciju' Hrvatske. Znanstvenici su, kažu, zadovoljni što su barem otvorili raspravu, jednako kao što i novinari vole da upru prstom u problem i podstaknu istu. Pa makar oni koji se prepoznavali u njemu i dalje ispisivali grafite – „smrt novinarima"!