Žurba najstrože zabranjena
30. kolovoza 2015Na radnom stolu leže noževi za drvo, blanje i iskrivljene žice za gudački instrument. Drveni pod radionice je prepun piljevine i jedini ustupak današnjici je radio prijemnik pored radnog stola. Ali i on je iz pedesetih godina, u golemom drvenom kučištu i velik kao stari televizor. Iz njega se tiho čuje svirka jednog gudačkog kvarteta: "Ja volim lijep zvuk, a ovi moderni uređaji svi zvuče kao plastika", objašnjava Florian Friedrich Lehmann.
On je majstor za gudače instrumente (na njemačkom je to zvučna titula Geigenbaumeister, majstor za gradnju violina) i po svemu izgleda kao zanatlija starog kova: prosjede kose, za radnim stolom obučen u crnu košulju i zelenu kutu. Pred prozorom glasno prolazi kompozicija gradske željeznice dok nam pokazuje instrumente koji su obješeni po zidovima. 57-godišnji majstor ima oko dvjestotinjak instrumenata koje je popravio i obnovio i kod nekih je bilo veoma mnogo posla. Slomljena grla, pukotine na drvu, oštećen lak. Takvi popravci su glavnina njegovog posla, a narudžbi nipošto ne nedostaje: "Svakog dana dolazi dvadeset, trideset mušterija i svatko želi nešto drugo."
I u njegovom osobitom sektoru ih ima koji su se specijalizirali samo za neko područje: neki samo popravljaju, drugi su stručnjaci "popraviti" zvuk, jednima je najjednostavnije samo trgovati ili iznajmljivati, neki pak uporno žele samo graditi nove, svoje instrumente. "Mi pak pokušavamo od svega pomalo i voziti po različitim tračnicama", objašnjava Lehmann.
Današnjica ostaje pred vratima
"Mi" znači majstor i njegova supruga Sabine, izučena majstorica za pravljenje gudala. Radionica im je obična stambena kuća u blizini berlinske postaje Friedrichstraße i čitava reklama se svodi na crnu, limenu ploču u obliku violine pored ulaza.
Makar je radionica u centru Berlina, majstor živi daleko od gradske vreve: svaki dan vozi gotovo stotinu kilometara u pokrajinu Brandenburg u svoju kuću na rubu šume. "Tamo uvečer čitam pored peći, držim se podalje od ovog svijeta koji se sve brže vrti." Žurba, internet, televizija - "to nije za mene", kaže Lehmann.
U Njemačkoj ima čak oko petstotinjak majstora za gudačke instrumente. U tom zanatu je sve ručni rad i tehnika je stara nekoliko stoljeća. "Svi majstori još uvijek pokušavaju napraviti instrument tako kao što su ih radili veliki Talijani", kaže njemački majstor za violine. "Talijani" su naravno legendarni majstori poput Stradivarija ili Amatija čiji su instrumenti i danas pojam savršenog zvuka.
I sa strojevima Lehmann jedva da može nešto učiniti: "Moram se prilagoditi svojstvima zvuka koje daje drvo." A to može samo ručnim alatom tako da nam pokazuje svoju ladicu: samo blanja ima naizgled bezbroj, najmanja je jedva veća od vrška prsta. Gotovo sve je naslijedio od majstora kod kojeg je i on bio šegrt i kod kojeg je počeo prije više od trideset godina. Zapravo, počeo je još ranije jer je još kao mališan bio fasciniran njegovom radionicom: "Za mene je oduvijek bilo jasno: samo to želim raditi i ništa više."
Pola stoljeća čekanja je - normalno
Da bi se bio majstor za violine treba se istovremeno biti i zanatlija i umjetnik. Za Lehmanna je još jedno jasno: "Mislim da smo mi jedni od malobrojnih koji će i za sto, dvjesto godina raditi isto kao i danas, u malim radionicama i sve ručnim radom." Priča nam o drvu kojeg koristi i kojeg čuva na ormaru svoje dnevne sobe. Smreka, javor ili bilo koje drugo drvo, ništa od toga ne može tek tako kupiti u trgovini. "Drvo se mora sušiti trideset, četrdeset godina, svježe drvo je neupotrebljivo." Još vlažno drvo nikad neće dati puni zvuk, pa tako je neke daske koje još ima kupio još njegov stari majstor i ostavio mu ih u nasljeđe.
"Pravo" drvo mora imati guste godove i to je barem jedna od tajni "velikih Talijana" poput Stradivarija: baš je to razdoblje bilo doba velikih suši u Italiji tako da je i drvo bilo veoma "gusto". Tako i ovaj berlinski majstor stalno ima otvorene oči za drvo koje će u violinu možda doći tek za pola stoljeća: "Kad imam par eura u džepu i ja kupim kakvo lijepo drvo, na primjer na tržnici drva u Hamburgu."
Stradivarijeve violine, Amatijeve violine, ima li i Lehmannovih violina? "Zapravo sam bio čvrste odluke da svake godine i ja napravim dva ili tri instrumenta, ali za to se na žalost rijetko nađe prilike." U čitavom njegovom vijeku je tako nastalo tek deset Lehmannovih violina, dakle glazbala koje je on napravio od početka do kraja. Jer to je golem posao: teoretski, to je možda 200 radnih sati, ali žurba je tu strogo zabranjena. Svaki dio se mora pažljivo pripremiti i čekati da se osuši tako da potraje mjesecima dok violina nije gotova.
Prodaje samo "pravim" mušterijama
Posljednja njegova violina je otišla u Finsku i nipošto nije tako da nema potražnje. Prvo je naručila violinistica jednog velikog orkestra i nakon toga su mnoge njene kolegice i kolege željele takav instrument. Koliko košta jedna violina? To ovisi o mnogo toga, prije svega o njenom zvuku i da li se on sviđa muzičaru, objašnjava Lehmann. "Imao sam i violina za 15 tisuća eura, ali i neke za 10 ili šest tisuća."
Naravno da i majstor zna svirati violinu, ali to čini izuzetno rijetko - možda samo par pjesama za Božić. "Ja nisam muzičar, moj je posao violinama dati njihov glas. Svirati trebaju onda glazbenici." Uopće, u njegovom poslu mu je najdraže kad muzičar dođe po instrument i kad se vidi njegovo veselje kad čuje zvuk violine koju je Lehmann popravio. To mu je čak i važnije od zarade i smetaju ga ljudi u njegovom poslu koji samo teže "napraviti dobar posao" s violinama. "Rado prodajem violinu muzičaru koji ima povjerenja u moj posao i poštuje moj rad i moje znanje", kaže Lehmann. Dolazio mu je i jedan tip iz Münchena za kojeg je znao da on tek kupuje violinu da bi je zatim prodao nekom drugom. Taj je od Lehmanna otišao praznih ruku, bez obzira na cijenu koju je ponudio.
Ima još mušterija koji mu idu na živce. "Prije je bilo više poštovanja prema ovom mom poslu. Danas mi dolaze ljudi, žele isprobati neku kutiju za violinu i onda odu i kupe je preko interneta." Uopće, ti lovci na jeftino je tema gdje i ovaj staložen majstor izgubi svaku mirnoću: "Dolaze ljudi koji uopće ne čuju razliku između violine koja dobro zvuči i violine koja zvuči kao da je od tijesta. Jedino im je važno da je jeftino!" Ipak se brzo smiruje i tek konstatira: "Prije je lijep instrument koji dobro zvuči bio važniji nego ceduljica sa njegovom cijenom." Zato voli poslovati s glazbenicima jer kod njih je još uvijek tako.
Prepustiti nekom nepoznatom? Nikada!
Berlinski majstor za violine nije baš više u cvijetu mladosti, ali ne boji se za budućnost njegove radionice. Štoviše, svako malo mu se javljaju mladi koji bi kod njega željeli izučiti taj zanat: "Svakog tjedna dobivam upite za praksu ili nauk i to iz čitavog svijeta." Stižu mu pisma iz Koreje, Japana, Rusije, upravo mu je stigao e-mail iz Čilea. "Moram ih sve odbiti", kaže majstor.
Jer on ima osobitu predodžbu, kako treba izgledati njegov pomladak: "Tko je već ovdje dolazio na desetke puta i vidim da misli ozbiljno, onda možda možemo o tome razgovarati. Inače je sve to glupost." Nasljednika je zapravo već odredio, ali njegov učenik je upravo u Italiji gdje pohađa "pravu" školu specijaliziranu za buduće graditelje gudačkih instrumenata. Prije Italije je još od malih nogu stalno bio kod starog majstora, a nakon škole će polako početi preuzimati posao.
To nije njegov sin - ali gotovo. Naime, rođen je istog dana kad i njegov rođeni sin tako da se obitelji poznaju još iz rodilišta. "On nije nikakav stranac. Neznancu ne bi prepustili ovaj posao, to nitko ne bi učinio."
Naš razgovor prekida zvono na vratima. To je vjerojatno glazbenik koji je došao po svoju violinu. Osam tjedana se Lehmann bavio njegovim instrumentom i na kraju ga je i ponovo lakirao - naravno ne lakom iz trgovine, nego lakom kojeg je sam napravio. I to je recept koji je star stoljećima.
Nitko, pa niti mi ne smijemo biti prisutni kad će glazbenik ponovno čuti svoj stari-novi instrument, tu radost smiju podijeliti samo mušterija i majstor. Ipak, dok nas ispraća je i malo zabrinut: "Nadam se da će biti zadovoljan."