Izbjeglice u Europi: "Stanje koje će trajati"
26. rujna 2015Deutsche Welle: U proteklih desetak dana u Hrvatsku je ušlo više od 65 tisuća izbjeglica i migranata. I sami ste bili na terenu pa kako ocjenjujete snalaženje države u ovoj novoj situaciji?
Drago Župarić-Iljić: Nakon početnog šoka, sustav se uhodava. Mjere prihvata su sada adekvatnije i efikasnije, ali i dalje ima problema. S obzirom na dinamiku dolaska, stvaraju se čepovi ispred prihvatnog centra u Opatovcu, a to predstavlja i zdravstveni problem za te ljude koji stoje na kiši. Iako na trenutke djeluje pomalo nekoordinirano, ipak sve funkcionira prilično dobro. Država, Crveni križ i civilne inicijative upravljaju situacijom. Pitanje je samo koliko će to potrajati.
Tko su ti ljudi? Javnost se ne može složiti radi li se o izbjeglicama ili ekonomskim migrantima.
Nazvao bi ih prisilnim migrantima, a to znači da iz svojih područja sigurno nisu otišli dobrovoljno. Zapitajte se tko bi platio tisuće eura za tako nesiguran put. Dakle, to nisu klasični ekonomski migranti kakve mi poznajemo, a koji se sele zbog nezadovoljstva poslom ili standardom. Ovi koji dolaze iz ratnih područja, oni mogu sociološki, pa i pravno, biti definirani kao izbjeglice. Četvrtinu vala čine izbjeglice iz Sirije, a u njihov tok se uključuju i drugi. Među njima su državljani Iraka, Afganistana, Eritereje, ali i bližih područja - Makedonije, Kosova, Albanije... To su ipak sigurne zemlje i ne mislim da će Njemačka ili Švedska ili njihove krajnje destinacije blagonaklono gledati na njihov dolazak.
Ako značajan dio ljudi zaista bježi od rata, zašto je među njima broj tražitelja azila u Hrvatskoj gotovo nepostojeći? Zašto im Hrvatska nije primamljiva?
Zabilježili smo samo šest slučajeva traženja azila. Često se tvrdi da nije riječ o izbjeglicama, jer nisu potražili zaštitu u sebi susjednim državama. Ali oni to jesu učinili. Većina Sirijaca dolazi u sekundarnim gibanjima, napuštaju kampove u Turskoj. Kampovi se prazne, jer se Turska možda ne želi baviti tim problemom, a dotok sredstava iz EU i SAD je prestao. Nakon četiri godine boravka u tim kampovima u kojima nemaju perspektive, pokrenut je taj prisilni migracijski tok. Hrvatska im nije zanimljiva iz više razloga; u njoj nije uspostavljena jaka zajednica sirijskih državljana, ne percipiraju Hrvatsku kao zemlju blagostanja i prosperiteta. Informirani su da integracijske politike nisu na razini Njemačke gdje se mogu nadati većim socijalnim beneficijama, boljem uključivanju u društveni život, lakšoj mogućnosti zapošljavanja. Ne treba zaboraviti da brojni od njih imaju prijatelje i rodbinu u Njemačkoj.
Hrvatski kapaciteti
Hrvatska bi trebala, prema kvotama EU-a, trebala primiti oko 1.600 ljudi. Koliki su njezini stvarni kapaciteti?
Za sam prihvat imamo dobre kapacitete. Ako se ispune prihvatni centri, postoje i druge lokacije koje već služe za prihvat izbjeglica i tražitelja azila, postoje i stari vojni kompleksi. Uz to, Hrvatska se hvalila da može postaviti 10 tisuća šatora za boravak na otvorenom. Robne zalihe bi mogle hraniti 50 tisuća ljudi na 30 dana. Ali integracijski momenat nije dobar. Do sada je u Hrvatskoj od 4.885 zahtjeva za azilom u zadnjih 11 godina priznat izbjeglički status u samo 165 slučajeva, a pola ih ni ne živi u Hrvatskoj. Nisu imali prilike naučiti jezik i zaposliti se. Poslodavci nisu otvoreni prema njihovom zapošljavanju. Zato su odlazili. Zato je situacija za ove koji bi kvotama trebali doći u Hrvatsku problematičnija. Država treba čim prije donijeti operativni plan za integraciju i implementirati ga.
Premijer Milanović otklanja svaku mogućnost da bi Hrvatska mogla postati 'hot-spot' i logor za izbjeglice.
To je politička retorika koja služi smirivanju moralne panike. Ima istine u njegovim riječima i intencija je dobra. Pitanje je kada će se iznaći rješenje koje neće biti ad hoc zatvaranje granica kada se shvati da ljudi još uvijek dolaze i da nema kapaciteta za sve. Ako granice počnu zatvarati Austrija i Slovenija, Hrvatska se može odlučiti za ovo partikularno rješenje zatvaranja granice sa Srbijom. Ali skretanje toka ne garantira da izbjeglice neće pristizati preko granice s BiH-om. Promjena tranzitnih pravaca bi zahtijevala otvaranje novih prihvatnih centara. Rješenje treba iznaći na razini EU-a; može to biti sigurni koridor do željenih destinacija ili bolje i sustavnije ublažavanje početnih tokova u čemu možda EU ne može uspjeti sama.
Je li Hrvatska islamofobna?
No što ako, prema najcrnjem scenariju, Hrvatska zaista postane logor za izbjeglice koji će financirati EU? Čini se da je društvo u ovom slučaju dosta islamofobno.
Ne bih se složio s tom tvrdnjom. Istraživanja pokazuju da hrvatsko društvo ima minorno mali dio ekstremnih ksenofoba. Ali u trenutku istraživanja nismo imali izbjeglice. Većina građana se može solidarizirati s izbjeglicama, jer su i sami imali raseljeničko iskustvo. Osim toga u Hrvatskoj su prepoznate 22 nacionalne manjine, a bošnjačka nacionalna manjina je jako dobro integrirana i čini strukturni dio društva s kojim nikada nije bilo problema u tom smislu. Za sada nema islamofobije. Ne mogu reći da se to neće promijeniti, ako dođe veći broj izbjeglica. Za sada javnost podupire ovo što vlada radi.
U kojoj će se mjeri, onda, situacija s izbjeglicama odraziti na skore parlamentarne izbore?
Da su izbori za tjedan dana, to bi išlo na ruku vladajućima. I premijerove izjave, pa i u vezi sa Srbijom, pokazuju jedan čvrst i odlučan stav da Hrvatska ima konce u svojim rukama uz ta neka diplomatska razračunavanja. Istovremeno je opozicijski HDZ imao niz političkih gafova i loše artikuliranih poruka, a pri tome nema konkretne prijedloge za poboljšanje funkcioniranja sustava prihvata i tranzita, te kontrole granica. Osim neozbiljnih izjava kako vojska treba stajati na granici i držati se za ruke. No stavovi javnosti bi se mogli okrenuti ako Hrvatska postane sabirni centar. Čini mi se da nakon deset dana javnost pomalo gubi interes za ovu temu, ali mislim da će to još dugo biti dnevnopolitička tema broj jedan na kojoj će stranke ostvarivati pobjedničke ili gubitničke izborne rezultate.
"Ustaše" i "četnici"
Kako to već biva na ovim prostorima, priča je završila na NDH i ustašama, a četnici još nisu uvedeni u priču. Zašto se to događa?
U prvih tjedan dana ove humanitarne krize javni diskurs se prelamao između sigurnosne i humanitarne perspektive pa se ta retorika koristila i u istupima visokih dužnosnika da se pokaže kako je Europa prepoznala našu humanost. I to je kratko trajalo. Kada u Hrvatskoj nemate argumente koji su stručno utemeljeni, rasprava krene u smjeru politiziranja na prizemnoj etno-nacionalnoj razini. Onda se problem postavlja kao pitanje između Hrvatske i Srbije pa se i sama rasprava svede na prepucavanje oko toga čiji su djedovi bili ustaše, a čiji partizani. To je suludo i odmiče nas od iznalaženja strategija za suočavanje s krizom. To samo ukazuje na slabosti i nesnalaženje političkih stranaka da se na konstruktivan način izjasne o situaciji. To je razina krajnjeg populizma koja ide na štetu izbjeglica i države, jer se rasipaju energija i resursi.
Što kažete na tvrdnje građana koji strahuju od velikog priljeva izbjeglica da je riječ o seobi naroda?
Mogao bih pristati na taj termin kada bi me netko uvjerio da će svi državljani Sirije napustiti Siriju i krenuti put Europe. U ovoj situaciji Europa prima manje od pet posto ukupnog raseljenja iz Sirije. Taj termin je povijesno kontekstualiziran i zna se na što se odnosi. Terminološki bi bilo najtočnije govoriti o masovnom priljevu prisilnih migranata i situaciji humanitarne krize.
Unija koja ne funkcionira
Proširimo sliku, kako je EU reagirala na ovu krizu?
Reagirala je presporo, neadekvatno i vrlo partikularno. Pojedine zemlje su postupale suprotno duhu nadnacionalne tvorevine. Od zatvaranja granica i vojski na njima do politike otvorenih vrata koje se mogu mijenjati. EU sada pokazuje da je slaba i da ne funkcionira. Kada govorimo o sustavu kvota koji je prihvaćen, trebalo bi vidjeti na koji način će se ljudi raspoređivati. Ali kvote kao mjera uopće ne prate situaciju na terenu, jer više ne govorimo o 160 tisuća tražitelja koje treba razmjestiti. Brojke su sada puno veće. Kvote ne slijede dinamiku dolaska samih migranata i krivo su postavljene u smislu vremenskog trajanja. Zamisao je da se sve odvija kroz dvije godine, a smisleno bi bilo razmjestiti ljude do zime. Nakon summita šefova država u srijedu, prevelika odgovornost sprječavanje dolaska migranata je stavljena na Tursku i Grčku u kojoj sustav azila već ne funkcionira. U te će se zemlje upumpavati novac. Bojim se da će Turska postati ono što je bila Libija prije pada Gadafija u smislu zadržavanja izbjeglica i migranata. Čudi me da Europa misli da sama može riješiti problem i ne traži pomoć UN-a. Nisam sklon miješanju SAD-a. Još me više čudi da EU nije donio odluku koju može donijeti na prijedlog bilo koje članice – da se proglasi masovan priljev izbjeglica. Tada bi se prema institutu ustanovljenom 2001. godine mogla dati privremena zaštita ljudima (Direktiva Vijeća EU-a 2001/55/EZ, op. ur.). Ona se daje na godinu dana i može se produžiti. Ljudi bi se mogli vratiti natrag kada bi se situacija riješila na samom izvorištu.
Znači li to da EU treba utjecati na ratna žarišta kako bi se došlo do rješenja?
Ne zaboravite da Europa nije amnestirana od ovoga što se događa. Samo je Hrvatska prevezla 3.000 tona oružja u Siriju, pa čak i prodala nešto svog oružja. Koja god opcija da se dogodi, to neće zaustaviti izbjegličke valove. Ako imate vojnu intervenciju, ljudi će bježati iz zemlje u kojoj ima još više vojnih djelovanja. Ako državu podijelite na četiri sektora, bježat će jer pripadaju krivom sektoru. Ako se ne napravi ništa, bježat će zbog onoga što se već sada događa. Tu je i potencijal 4 milijuna raseljenih izvan Sirije i 8 milijuna unutar države. Što ako oni krenu preko granice? Ovo je stanje koje će trajati i za koje treba iznaći održiva rješenja čim prije. Nemojmo biti u zabludi da će intervencija EU-a ili međunarodne zajednice odjednom zaustaviti migracijske tokove.