Život s koronom u Njemačkoj – da li ići na posao ili ne?

„Koronavirus nas potpuno zaokuplja, a sada znamo i odgovor na pitanje tko se od nas na Deutsche Welleu prvi zarazio koronom", piše moj big boss, intendant Deutsche Wellea (DW) Peter Limbourg u pismu kojim se jučer (18.3.) obratio zaposlenicima. Dan ranije je, stoji dalje u pismu, dobio informaciju da je pozitivno testiran na koronu i vjeruje da se zarazio na jednom poslovnom sastanku tjedan dana ranije – izvan DW-a. Prve simptome je primjetio tri dana kasnije i od tada nije izlazio iz kuće. Osjeća se kao da ima blažu gripu, samo sa simptomima u neobičajenom redoslijedu. Informirao je, kaže, sve kolege s kojima je bio u bližem kontaktu od kada se zarazio i svi poduzimaju potrebne korake. Uf, mislim si, nekada je dobro biti tek sitni pješak, daleko od generala. Naš ured je daleko od intendantovog, a ne idemo baš ni zajedno na ručak u kantinu. Ali onda mi padne na pamet da je možda i intendant koristio zadnjih dana neki od liftova koje sam ja koristila ili da je na nekom sastanku s mojom šeficom bio netko od onih ljudi s kojima je on bio u kontaktu. Ukratko, vjerojatnost da je mene zarazio intendant DW-a je mala, ali nije isključena. I baš tako je svugdje i sa svima. Naš intendant u svakom slučaju sada radi od kuće. I Olaf Scholz, njemački ministar financija i vicekancelar je preko Twittera jučer objavio da se probudio s prehladom pa da će raditi od kuće. A, eto, radim danas i ja.

„Merkel je kao Njemačka“

„Situacija je ozbiljna. Shvatimo je ozbiljno“, rekla je njemačka kancelarka Angela Merkel sinoć (18.3.) u svom govoru za koji je požnjela velike simpatije i u zemlji i u inozemstvu. Kažu da je to jedan od njezinih najboljih govora ikada. I ja mogu razumjeti zašto to govore. „Mama, Merkel je baš kao i Njemačka“, komentirala je moja 15-godišnja kćer. „Kako to misliš?“, pitam je. „Pa mirna, razumna, ne dramatizira, čovjek nekako vjeruje da je ono što govori istina.“ Osmjehnem se na tu jednostavnu, ali zapravo vrlo ispravnu ocjenu jedne tinejđerice. A drago mi što vidim da i ona ozbiljno razmišlja o govoru njemačke kancelarke. Nisam baš sigurna da bi to bilo tako do prije nekoliko tjedana. Ali prije nekoliko tjedana se čini kao prije čitavu jednu vječnost.

Zatvorene trgovine, pazi se na odstojanje

Još prije dva dana, kada sam započela svoje dnevničke zapise iz doba korone, napisala sam vam da sam u svom jutarnjem „điru“ po bonskoj četvrti u kojoj živim, Bad Godesbergu, primjetila da sve izgleda kao i obično. Sve su trgovine još radile i pješačka zona je bila puna ljudi i to velikim djelom iz starosne skupine koja se smatra rizičnom. Jutros sam krenula kupiti knjigu za svog sina koja sutra slavi svoj 11. rođendan – ona je trebala biti dio poklona od mame i tate. Ali danas su, po prvi put od izbijanja korona-krize, sve trgovine osim onih za nužnu opskrbu koje će ostati stalno otvorene – zatvorene. U apoteke se i dalje ulazi i izlazi normalno, ali na vratima, za razliku od prije dva dana, stoji obavijest da u prodavaonici ne smije biti istovremeno više od tri kupca i da oni moraju biti na odstojanju. Moj suprug je jutros bio u OBI-ju, trgovini s građevinskim materijalom i vrtnom opremom, koja radi, ali u nju puštaju kupce samo u određenom broju kako ne bi nastala gužva.

Posljedice na javni prijevoz

Činjenica da se javni život gotovo potpuno gasi odražava se i na javni prijevoz. Autobusi, tramvaji i vlakovi podzemne željeznice u Bonnu voze po rasporedu od subote, a i oni su poprilično prazni. Načelno se preporučuje da se za prijevoz koriste automobil ili bicikl. Kolega koji je odlučio na posao dolaziti pješke mi se jučer izjadao kako se na putu jedva obranio od joggera koji su mu puhali u lice. Vozači autobusa su zaštićeni staklenom (ili plastičnom?) pregradom od putnika. I ja sam zadnjih dana odlazila na posao automobilom, iako živim stvarno blizu Deutsche Wellea. Bila sam, kako sam saznala iz statistika, članica tijesne većine. U Njemačkoj, naime, trenutno 49 posto radnog stanovništva radi od kuće – što zbog straha od korone, što zbog činjenice da nemaju kud s djecom jer su škole i vrtići zatvoreni. 18 posto njih prije uopće nije smjelo koristiti „homeoffice“, a veliki broj onih koji su to smjeli nisu koristili ovaj oblik rada. Jedni su se bojali da će to štetiti njihovoj karijeri, drugima su nedostajali društveni kontakti s kolegama, treći – a u te spadam i ja – su imali problem s tim što im se miješa radna i privatna svakodnevica pa im se teško koncentrirati na posao.

Hoće li korona trajno promijeniti radnu kulturu u Njemačkoj?

Korona nas, međutim, tjera da drukčije živimo, drukčije mislimo, da se drukčije ponašamo. Kada sam prije dva dana došla raditi u ured, jedan moj dragi kolega me mrko pogledao i podsjetio me da je direktiva u našoj kući (još prije nego što je objavljeno da nam je intendant obolio od korone) da u jednom uredu treba raditi samo jedna osoba. Malo me iritirala njegova primjedba, moram priznati, ali sam je ozbiljno shvatila, sasvim u duhu Merkeličinih riječi. Jučer sam otišla na DW, ali sam potražila ured u kojemu mogu sjediti sama. „Korona je istodobno i šansa i poziv da našu privredu, javne službe i zdravstvo još odlučnije i brže digitaliziramo“, rekao je predsjednik njemačke udruge za digitalizaciju Bitkom Achim Berg. Problem je, a na njega nailazimo i radeći u našem sustavu na DW-u od kuće, da za masovni rad od kuće još nema tehničkih pretpostavki. Ne znam koliko će korona dugoročno promijeniti radnu kulturu u Njemačkoj, ali kod mene je kratkoročno izazvala jedan revolucionarni efekt: moj radni stol (naslovna fotografija) sam konačno oslobodila velike količine papira kojima je već odavno bilo mjesto u smeću tako da ga opet mogu koristiti kao radni stol, a ne samo kao policu.