Život pod motom «pomirba umjesto podjele»

Kao naučnik u knjižari Rau se priklonio Svenjemačkoj pučkoj stranci, da bi se 1957. učlanio u SPD i njegov se politički uspon više nije mogao zaustaviti. Već godinu kasnije izabran je za zastupnika u pokrajinskom parlamentu Sjevernog Porajnja i Vestfalije, a deset godina kasnije stao je na čelo kluba zastupnika socijaldemokratske stranke. Vrlo brzo dolazi i u pokrajinski kabinet. Kao ministar znanosti itekako je ostavio tragove u visokom školstvu ove najnapučenije njemačke savezne zemlje – upravo je on inicirao osnivanje šest novih sveučilišta novoga profila. Čelno mjesto pokrajinskog SPD-a Rau preuzima 1977., a odmah zatim i čelno mjesto pokrajinske vlade. Činjenica da su socijaldemokrati tri puta za redom osvajali apsolutnu većinu na izborima za Landtag jamačno se mora pripisati Rauovoj popularnosti, a ona je počivala na njegovom glavnom načelu političkoga djelovanja: pomirba umjesto podjele. Njemački su socijaldemokrati htjeli uspjehe svojih drugova u Sjevernom Porajnju i Vestfaliji primjeniti i na državnoj razini, te su Johannesa Raua krajem osamdesetih istaknuli kao svog glavnog kandidata za Bundestag i kandidata za kancelara. No, CDU-ovac Helmut Kohl je bio jači, tako da je Rau ostao na premijerskom mjestu u Düsseldorfu.

Rau zaslužuje i više

SPD je međutim bio mišljenja da Rau zaslužuje i više, tako da ga je 1994. godine prvi puta poslao u utrku za saveznog predsjednika – tada ga je porazio kandidat konzervativaca Roman Herzog. Uslijedio je i prvi poraz u zavičajnom Sjevernom Porajnju i Vestfaliji: na izborima za Landtag SPD pada ispod 50 posto i socijaldemokrati su primorani na brak iz nužde sa Zelenima. Ni malo mirna vremena za politiku u toj pokrajini, ali je upravo Johannes Rau bio taj koji je odigrao bitnu ulogu moderatora. Ipak se u proljeće 1998. nakon što je dvadesetak godina vodio tamošnju vladu povlači s premijerskog mjesta. Već godinu dana kasnije ponovno ga SPD kandidira za saveznoga predsjednika i u drugom izbornom krugu prolazi.

Predsjednik svih građana bez obzira na putovnicu

Neposredno nakon što je izabran za predsjednika Rau je u kratkom govoru skicirao glavne obrise njegova shvaćanja dužnosti koju će obnašati sljedećih pet godina: «Za mene to nije samo obveza koja je sama po sebi razumljiva, nego i osobna obveza da od onog dana kada sam prihvatio biti savezni predsjednik, izvan svih granica i svih razlika, budem predsjednik svih Nijemaca i čovjek kojem će se obratiti svi ljudi koji bez njemačke putovnice žive i rade kod nas.»
A Nijemci su bili zadovoljni svojim državnim poglavarom. Rau je u anketama dobijao naklonost 80 posto ispitanika iako se u njegovim prvim danima na čelu države nije tako činilo. Smatrali su da je istrošen, da je političar od jučer, političar čije je vrijeme prošlo. No Johannes Rau je pokazao upravo suprotno.

Povijesni govor u Knesetu

U veljači 2000. godine kada je kao prvi njemački državni poglavar imao priliku govoriti u izraelskom parlamentu, i to na njemačkom. Neki su zastupnici su čak napustili Kneset, no nakon ovih Rauovih riječi vratili su se u dvoranu: «Pred narodom Izraela ponizno se klanjam ubijenima koji nemaju groba na kojem biih mogao zamoliti za oprost. Molim za oprost za sve što su Nijemci učinili.»
Sjećanje na žrtve nacizma i njegovanje njemačko-izraelskih odnosa za Johannesa su Raua oduvijek bili bitni. Od početka se zalagao za dobar suživot Nijemaca i migranata, a doseljavanje je bilo glavna tema njegova prvog berlinskog govora u svibnju 2000. Tada nije uzbudio nikoga, jer to što je rekao – za to je postojao široki konsenzus. Ali ono što je izgovorio u svom posljednjem berlinskom govoru, u svibnju 2004., već je uzbudilo duhove. Rau je zauzeo stav i uputio jasnu kritiku i političarima i njemačkim elitama: «Ne poznajem ni jednu zemlju u kojoj toliko odgovornih i dužnosnika s toliko žara tako loše, tako negativno govori o svojoj vlastitoj zemlji kao što se to događa u Njemačkoj.»
Kratko nakon toga njegov je mandat istekao. Odustao je od nove kandidature, jer ona zbog promijenjenih odnosa snaga u saveznoj skupštini nije imala previše izgleda.

Jasnoga stava uz vjeru u Boga

Johannes Rau je bio političan savezni predsjednik, za neke najpolitičniji uopće. Zauzimao je stajalište o pitanjima ljudskih prava u Kini, izrazio je sumnju oko ulaska Turske u Europsku uniju, izjašnjavao se protiv generalne zabrane nošenja marame kao obilježja islama u njemačkim školama i suprotstavio se tadašnjem kancelaru Gerhardu Schröderu u raspravi oko genetske tehnologije.
«Kada me ljudi moje generacije pitaju što bi trebali prenijeti drugima, kažem im – recite svojoj djeci da za svoj život mogu zahvaliti Bogu, kažite im da se bez poznavanja naše povijesti i naše tradicije ne može graditi humana budućnost. Kažite im da bez domovine u sebi ne možemo nikamo putovati, jer tko nigdje nije kod kuće ne može imati ni susjede» – riječi su to koje je Johannes Rau izgovorio prije nešto manje od godinu dana, u jednom od svojih posljednjih javnih nastupa. Bivši je predsjednik osobito bio poznat po svojoj predanosti vjeri, što je ugradio u svoje političko djelovanje.