Život između straha i nade

„Od tamo smo pobjegli od smrti, ovdje smo došli jer želimo živjeti“, kaže 28-godišnji Ali iz Damaska. Svoje pravo ime nam ne želi odati, a ne želi niti da ga fotografiramo. Šok i strah još uvijek su vrlo prisutni. U Siriji je radio kao suradnik u jednoj humanitarnoj organizaciji kada je saznao da ga obavještajna služba namjerava uhititi. U bijegu se našao u gradu koji se nalazi pod kontrolom „Islamske države“. Os vojim iskustvima i tome što je tamo doživio i vidio, ne želi govoriti. “Tamo nije bilo uvjeta za život, postojala je samo mogućnost bijega”, kaže Ali. I danas, iako se nalazi u Njemačkoj, strah je i dalje prisutan, prije svega za one koji su ostali u Siriji. U tom smislu je i anonimnost razumljiva i opravdana jer mnogi koji su došli iz Sirije su uvjereni kako džihadisti, njihov međunarodni ogranak, i ovdje postoje i vrebaju.

Ali se trenutno nalazi u prvom prihvatilištu za izbjeglice, u berlinskom Gatowu i ovdje za sada čeka što će se dalje s njim dogoditi. Prvo mora predate zahtijev za azil – a o svemu drugom će odlučiti njemačke vlasti. Koliko će dugo trajati obrada njegovog zahtijeva, to mu ne može nitko reći, to ovisi od slučaja do slučaja.

Ali naravno nije jedini a niti rijetkost – mnogi mladi muškarci iz Sirije i Iraka kao prvi iz svojih obitelji stižu u inozemstvo – to je često I pitanje financija. Naime, putovanje do Europe je vrlo skupo. U slučaju dobivanja prava na azil, oni tada mogu predate zahtijev za dolazak i boravak i drugih članova obitelji u Njemačku.

“Konvertirati, platiti ili umrijeti”

Tome se nada i Wissam Momika, 36-godišnji kršćanin iz Iraka. On djeluje umorno ali energično i ne namjerava odustati. Njegova supruga i djeca se trenutno nalaze u bijegu, noći provode na nekom parkiralištu u Kurdistanu. Njihovi su životi, zbog vjerske pripadnosti, kaže on, posebno ugroženi. „IS pred kršćane stavlja tri mogućnosti – ili da konvertiraju, ili da plate da ostanu živi ili da umru. Dugoročno gledano, zapravo nam preostaje samo bijeg“, kaže Momika i donosi mapu s dokumentima kako bi pokazao da ima dokaze za svoje tvrdnje. Njegova borba, iako se nalazi u Europi, još nije okončana. Kao kršćanin, ne osjeća se dobro u prihvatilištu u kojem je smješten. U međuvremenu je odobren njegov zahtijev za jednokrevetnom sobom nakon što se žalio da njegov „cimer“ kada su bili zajedno u sobi, pušta glasnu muslimansku, vjersku glazbu.

U ovom se prihvatilištu prije nalazio dom za osobe kojima je potrebna njega i medicinska skrb. Klinička atmosfera se još uvijek ovdje osjeća – dugi hodnici, neonska ali prigušena rasvjeta. Wissam Momika sada na raspolaganju ima devet kvadratnih metara. Na zidovima je obješeno nekoliko komada odjeće, u ormariću nekoliko komada posuđa i prehrambenih namirnica. Na stolu se nalaze dokumenti koji će mu biti potrebni u slučaju ako njegov zahtijev za azilom bude prihvaćen i ako će željeti u Njemačku dovesti svoju obitelj. „U međuvremenu mi je svejedno gdje sam smješten. Samo želim što prije vidjeti svoju obitelj“, kaže on i dodaje da često telefoniraju – no on pri tome mora izaći van budući da u sobi nema prijema za mobilnu mrežu.

Bolja budućnost u Njemačkoj

Mobilni telefoni su za mnoge ovdje najvažniji predmeti s kojima raspolažu. Amer, 32-godišnju Iračanin, svoj telefon niti na sekundu ne ispušta iz ruku i stalno baca pogled na display. On je morao pobjeći iznenada, preko noći budući da su postojale konkretne sumnje što bi mu se moglo dogoditi – no, o pojedinostima ne želi govoriti. „Mojoj zaručnici nisam smio reći da ću pobjeći, to bi i njezin život dovelo u opasnost“, kaže on. Njegova zaručnica je sada ljuta na njega i stalno se zbog toga svađaju. Kako bi je zaštitio, Amer također želi ostati anoniman i „nevidljiv“. Mnogi članovi njegove obitelji i prijatelji se još uvijek nalaze u Bagdadu. S majkom telefonira gotovo svakodnevno. „Ona uvijek pokušava umiriti me. Kaže kako je sve u redu, no ja znam da to nije tako”, kaže on. Za njega Njemačka predstavlja nadu u jednu bolju budućnost.

Na lošem engleskom kaže kako se već informirao o tečajevima njemačkog jezika. Želio bi ovdje završiti studij kako bi mu budućnost bila sigurnija. Što se tiče uvjeta za život u ovom prihvatilištu, Amer kaže kako je situacija u redu, da se osjeća sigurnim i da je dovoljno zbrinut. No, o političkim temama ne želi govorit. „Pobjegli smo od svih tih sukoba, to ne želimo ovdje prenositi“, kaže on.

U popodnevnim satima, svi zajedno sjede na klupi ispred prihvatilišta – odrasli muškarci koji su zbog straha morali napustiti svoje domove i koje sada moraju ponovno pronaći u jednoj stranoj zemlji. Oko njih se igraju djeca, žene guraju kolica sa sasvim malom djecom. Ali, Amer, Wissam – svi su oni raznim putevima stigli do Njemačke, svaki od njih ima svoju posebnu priču no jedno im je zajedničko. Svi se nadaju jednoj boljoj budućnosti u Njemačkoj.