Švicarska – specifična zemlja sa specifičnom književnošću

Tko na lajpciškom kolodvoru uđe u tramvaj broj 16 i uputi se na Sajam knjiga u sjevernom dijelu grada, mogao bi pomisliti da se nalazi u Bernu, Ženevi ili Bellinzoni. Najave Sajma ispisane su na švicarskom njemačkom, francuskom, talijanskom ili retoromanskom jeziku. To su male jezične minijature, često igre riječi s nazivima tramvajskih stanica, na rubu dadaizma.

Privid književnog jedinstva

Svoje je gostovanje ova zemlja samouvjereno nazvala "Švicarski nastup". Više od 80 autora u Leipzigu čitaj svoja djela, a posvuda u gradu osvanule su nove crvene klupe. No to nisu samo obične klupe, već dizajnerski komadi. Tako raskošno nije bilo nijedno gostovanje na Sajmu knjiga. Ova je alpska zemlja u Leipzig prenijela poznatu sliku posve uređenog svijeta, savršenstva i jedinstva.

No, to jedinstvo, mnogi će, s obzirom na četiri službena jezika te zemlje, doživjeti kao prividno. A to svakako ima utjecaj i na književnu scenu: naime, tu ne može biti govora o jedinstvenoj švicarskoj književnosti. "Među našim jezičnim prostorima nema puno razmjene“, kaže Franziska Schläpfer, urednica švicarskog književnog programa u Leipzigu. Za to bi bilo potrebno više prijevoda. No, izdavačima se ne čini tako bitno ostalim jezičnim skupinama u toj zemlji predstavljati i nuditi prvenstveno švicarske autore.

Poistovjećivanje s jezičnim prostorom

Književnici se poistovjećuju sa svojim jezičnim i kulturnim prostorom. „Ne žele da ih se smatra švicarskim piscima“, kaže Schläpfer. Daniel Mezger, pisac i glumac koji živi u Zürichu, vidi samo jednu zajedničku crtu sa svojim kolegama u njemačkom dijelu Švicarske: „Mi ne pišemo ni na materinjem, ni na stranom jeziku“. Put od zamišljene do napisane rečenice pun je stilističkog potencijala.

To se još više odnosi na pisce s kulturnim korijenima izvan Švicarske. Melinda Nadj Abonji, koja je za svoj roman „Golubovi polijeću“ 2010. dobila njemačku i švicarsku književnu nagradu, rođena je u nekadašnjoj Jugoslaviji, kao pripadnica mađarske manjine. U Švicarsku je došla kao dijete i morala je naučiti dva nova jezika: standardni njemački jezik i dijalekt. „To me je oblikovalo“, kaže. Svog se materinjeg jezika nikada nije odrekla. „Određeni izraz prevedem ili se trudim pronaći sličan“. A ta potraga u njezinim tekstovima vrlo poetično odzvanja. Ili, kako autorica sama kaže – često joj kažu da njezin njemački drugačije zvuči.

Narušena idilična slika

Književnost domovine Alpi predstavlja se na različite načine. Mezger Švicarsku opisuje kao patchwork: već iza idućeg brda govori se sasvim drugačije. A Sabine Dörlemann, izdavačica aktualnog dobitnika švicarske književne nagrade, Jensa Steinera, citira izreku koja je 90-ih godina izazivala gnjev: "La suisse n'existe pas" ("Švicarska ne postoji").

Međutim slika otvorenosti i mirne raznolikosti koju književnici donose u Leipzig, narušena je nedavnim referendumom u toj zemlji, prema kojem će doseljavanje stranaca iz EU biti ograničeno.

Tema je to koja se nadvila nad Sajam knjiga, a autori i izdavači javno izriču svoja stajališta. Neki su sarkastični pa kažu: „Posjetite Švicarsku dok još možete“. Melinda Nadj Abonji rezultat referenduma u Leipzigu komentira umjetnički, kroz performans. Kada govori o događajima u svojoj domovini, teško suspreže ljutnju. "Za mene je to katastrofa koja jasno pokazuje da je demokracija u krizi“. Izravna demokracija ovdje je samo alibi, budući da se glasovalo o sadržaju koji je usmjeren protiv demokracije i protiv Ustava.

Međutim, to nije ništa novo: Nadj Abonji podsjeća na referendum kojim je prije četiri godine u Švicarskoj zabranjena izgradnja minareta. "Političarima ne treba prepustiti tumačenje“, zaključuje autorica žaleći se na manjkavu kulturu javne rasprave u Švicarskoj.

Suptilan roman o strancima

I Mezger referendum doživljava kao nizak udarac: "Tako samo hranimo strahove“, kaže. Otuđenost i granice bliske su mu teme. Njegov suptilni roman „Igranje zemlje“ govori upravo o tome. No tu se ne radi o državnim granicama. Autor priča priču o gradskoj obitelji koja je preselila na selo. Govori o nevidljivim zidovima, pravilima igre koja je potrebno naučiti. I na koncu o tome kako podozrivost prema strancima nije specifična za Švicarsku. „Biti stranac, relativan je pojam“, zaključuje Mezger i dodaje: "Ljudi koji će ući u tramvaj na idućoj stanici, također su stranci“.