Šutnja kao cijena uspjeha

Stoji preda mnom i djeluje kao da mu je ova cijela situacija prilično neugodna. Na moj upit za intervju nije odgovorio odmah, nego je tražio jedan dan vremena za razmišljanje. Jer, on nerado govori o sebi. Ali prije svega, ne bi trebalo biti objavljeno da je on Sint. Zato se u ovom portretu zove Vito.

Vito je star 27 godina. Izgleda mlađe. Odijeva se ležerno sportski, nosi kapu i ima svijetlu bradicu. U stvari smo htjeli ići u šetnju. Zbog pandemije. Nalazimo se usred četvrtog vala. Ali vani pada kiša i puše hladan vjetar. Dakle, kupujemo si kavu za van i sjedamo na klupu u jednom trgovačkom centru u jednom njemačkom velikom gradu, u kojem je Vito odrastao i gdje danas živi.

Strah od izolacije i diskriminacije

Na pitanje zašto prešućuje svoje podrijetlo, Vito odgovara: „Ne sramim se što sam Sint, ali bojim se za svoj posao, bojim se da ću izgubiti klijente." On je IT-stručnjak i radi u jednoj maloj firmi. Kao i Vito, i drugi pripadnici zajednice Roma i Sintija šute kako bi uspjeli u životu. Jer, rasizam protiv njih je još uvijek raširen. To je pokazao izvještaj Neovisne komisije za anticiganizam, koja je dvije godine istraživala situaciju manjina u Njemačkoj. Prema tom izvještaju, diskriminacija je sveprisutna: u školi, na poslu, u politici, pa i u policiji. Ona se proteže od rasističkih komentara pa sve do fizičkog nasilja.

Viti je to dobro poznato: „U školi mi je bilo svejedno, svima sam rekao da sam Sint. No to se promijenilo kada sam počeo tražiti mjesto za stručno obrazovanje." Na početku je u njegovom životopisu stajalo da govori i romani i poljski jezik. Ali onda je to izbrisao: tako je bio češće pozivan na razgovore kada se natjecao u firmama za obavljanje praktičnog dijela obrazovanja. Danas svojim znanjem jezika pridobiva ruske i poljske klijente.

Teško je reći kako se Vito stvarno osjeća. On puno priča o sebi i svojoj obitelji. Već u dobi od 11 godina privlačili su ga kompjutori. Svaki dan se skoro četiri sata bavio kompjutorima svojih roditelja i za rodbinu je ubrzo postao onaj kome su se obraćali s pitanjima vezanima za IT. No do ovoga čime se danas bavi vodio je trnovit put. Osnovna škola, realka, mnoge molbe za mjesto za praktični dio stručnog obrazovanja i mnoge odbijenice, tri prekinuta školovanja. Sve dok nije uspio i postao tehničar za računalstvo.

Predrasude i klišeji

Njegovi roditelji nisu bili obrazovani, ali su ga podržavali: „Moja majka mi možda nije mogla pomoći pri učenju, ali me je svaki dan budila za školu i kuhala mi. Moj otac je znao samo tablicu množenja, ali on me je naučio disciplini koja me je spasila." Otac je umro kada je Viti bilo 14 godina. Majka je ostala sama s njim i mlađim bratom. „Ja sam imao pulover s Miki Mausom i hlače iz second-hand shopa. Svi drugi su imali nešto, ja nisam imao ništa. To je bilo traumatično."

Unatoč tome, Vito kaže: „Nikada ne želim uperiti prst u nekoga i reći da nisam napredovao zbog ovoga ili onoga. Ne želim kukati, nego raditi. Mi jednostavno moramo više raditi." No diskriminacija je bila prepreka. Vito je za vrijeme stručnog obrazovanja pokušao prikriti svoju etničku pripadnost. On je rekao da je Nijemac s poljskim korijenima. No jednog dana je u firmu došao Vitin bratić. Njegovi kolege su ga pitali koje je nacionalnosti. Mladić je rekao da je Sint. „Od tada se zauvijek promijenio odnos kolega prema meni", priča Vito. Njegovi kolege su ga počele zvati „naš mali Ciganin" i rugali su se njegovom podrijetlu. Njegov šef je spominjao darvinizam i rekao da Vito nikada neće uspjeti u životu.

Od tada su ga stalno strogo kontrolirali. Priča da je radio prekovremeno i pridobivao velike klijente – no svejedno je kažnjavan za najmanje pogreške, kao onda kada je dvije minute zakasnio na posao. Uskoro su uslijedile opomene, a potom i otkaz. Onda mu je, kaže Vito, sve postalo svejedno. I skoro je skrenuo na krivi put. „Bio sam na onoj istoj točki kao s 14 godina kada mi je umro otac."

Jedna uspješna priča

No dogodilo se nešto drugo. Nakon nekoliko mjeseci javio mu se njegov bivši šef i pozvao ga da se vrati. Naime, on nije uspio naći zamjenu za njega. I Vito se vratio: kao stalno zaposleni suradnik. „Vratio sam se jer nisam zlopamtilo. Osim toga, nisam želio po ne znam koji put početi novo stručno obrazovanje i živjeti od ono malo novca koji se dobiva za to vrijeme." Tek nakon nekoliko godina je uspio postići da mu se prizna vrijeme koje je radio, položi potrebne ispite i na kraju dobije svjedodžbu.

Dugo razgovaramo. Vito mi priča kako pridobiva nove klijente za svoju firmu, o novim poslovnim idejama i planovima za otvaranje vlastite tvrtke. Pri tome živahno gestikulira rukama i svako malo ustaje s klupe. Čini se da je previše oduševljen svojim poslom da bi mogao ostati sjediti na istom mjestu: „Ako nešto radim, onda to radim cijelim srcem."

Vito priča da je s 11 godina na ulici prodavao parfeme, a sada prodaje IT-proizvode velikim klijentima. On želi pružati podršku mladima koja je njemu svojedobno nedostajala. Trenutačno radi na jednom projektu s tim ciljem i osim toga, brine se za IT za organizacije Sintija i Roma.

Ponovo stojimo vani ispred trgovačkog centra na hladnoći. Već je počeo padati mrak. Vito mi kaže da jednog dana smijemo objaviti njegov pravi identitet. Ali tek kada postigne uspjeh i zbog toga više neće imati problema.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu