Što će ostati od kalifata "Islamske države"?

Nema sumnje da je u teritorijalnom smislu propao projekt osnivanja samoproglaüene „Islamske države" (IS). Teroristi IS-a su posljednjih mjeseci pretrpjeli ogromne poraze od strane iračke vojske i šijitskih „narodnih jedinica", saveza paravojnih snaga koje je se organizuju iz Irana.

Od ključne važnosti za ovu prekretnicu bili su zračni napadi do strane koalicije predvođene SAD-om, koji su na kraju utrli put za raspad kalifata, ali su također prouzročili fatalnu kolateralnu štetu među civilnim stanovništvom. Ponovnim osvajanjem centara IS-a, u Iraku, Mosula i u Siriji Rake, sada bi se moglo reći da je došlo do psihičke propasti kalifata Islamske države u arapskom svijetu.

No, ovi „uspjesi" ne bi smjeli zavaravati da gubitak kontrole nad vlastitim teritorijom nije kraj ove, prije svega, terorističke organizacije ni u Iraku a niti širom svijeta. Veliki dio džihadista se već uveliko povukao u podzemlje i sada bi se mogli spremati za iscrpljujući gerilski rat protiv državne moći Iraka.

U međuvremenu su se mnog džihadisti vjerojatno vratili u Europu, neki sigurno otriježnjeni ali među njima bi moglo biti nekoliko njih koji su kao „tempirane bombe" i koji bi mogli svoju „svetu borbu" prenijeti u zapadne gradove.

Kalifat IS-a je simptom krize

Ni teološki ni ideološki pseudo-kalifat Islamske države ne može dobiti legitimitet ni u temeljnim islamskim tekstovima a ni u islamskoj povijesti. No, njegovi vodeći ideolozi i samoproglašeni (u međuvremenu vjerovatno ubijeni) kalifi kao što je i Abu Bakr al Bagdadi su mnogo više za infantilni civilizacijski slom, nemušta obećanja o spasenju i demonsku strahovladu , što bi zapravo moglo dovesti do stvaranje nove generacije primitivnih džihadista.

I iako ideje Islamske države žive i dalje, realni strah od ponovnog stvaranja ne leži u atraktivnosti neoselafijske ideologije, nego mnogo više u tome što društveni i politički razlozi njenog postanka egzistiraju i dalje.

Kao što je poznato, uspon Islamske države je usko povezan s raspadom države u Siriji i Iraku. Jer, bez marginalizacije i sustavnog progona sunita od strane politike nekadašnjeg iračkog predsjednika Nurija al Malikija, i potpuno nekontrolieanih šijitskih paravojnih jedinica, propovjednici terora IS-a ne bi mogli dobiti podršku sunitskog stanovništva. 

A ono što je doslovno otjeralo sunite u armiju ove džihadističke sekte jeste njihov bijes zbog politike ugnjetavanja i terora koji su činile Asadove snage kazetnim bombama. Ova antisunitska politiku u međuvremenu važi kao katalizator rođenja IS-a.

 Kako bi se problem s džihadizma iskorijenio, regionalni i međunarodni čimbenici akteri bi sunitima koji su ostali bez domovine i koji se nalaze između Iraka i Sirijie morali omogućiti realne perspektive za budućnost. Oni bi se morali potruditi da irački suniti budu istinski zastupljeni u političkom sustavu razbijenog Iraka.

A da bi se to postiglo, morao bi se potisnuti iranski uticaj u današnjem Iraku. Paralelno s tim bi morala ojačati središnja vlada kako bi se spriječilo dalje cijepanje zemlje po libanonskom modelu. A da ne govorimo o nedostatku eventualnog uvjerljivog protumodela.