Što će mi novo odijelo za Home Office?

Krizna i teška vremena zapravo ne moraju biti loša za industriju mode: Nijemci poznaju pojam Stresskauf, kupovanje kao utjeha u stresu. Kad se nekome čini kako "tako više ne može dalje", život može biti ljepši i s novim cipelama kad se već ne može dobiti novog šefa, a jednostavnije je i promijeniti kaput nego na primjer supruga. I ne, to nije osobitost samo ljepšeg spola - makar su žene nešto marljivije u kupovanju.

Kad odjeća izgubi svaki smisao...

I početak mjera i nevolja s pandemijom obilježilo je klikanje na internetskim trgovinama, ali veoma brzo su se narudžbe modnih artikala smanjile, a presahnule su i nade trgovaca i modnih kuća kako će im to biti spas. Jer mnoge lokalne trgovine koje su pohitale na neke od brojnih portala za modu koji su nastajali, nisu računali s gorkim činjenicama: korisnika nipošto nije lako navesti na baš vašu adresu, a moda je i inače nešto što se ipak najradije kupuje u trgovini.

Kako piše list Handelsblatt, oko 40% naručene robe u tom sektoru se vraća trgovcu jer bluza nikad ne stoji tako kako stoji profesionalnom (anoreksičnom) modelu, a i boje su često sasvim drugačije nego na ekranu. Kod odjeće je to ozbiljan problem. Što učiniti s tom vraćenom robom i bez straha da je nezadovoljna mušterija možda prijenosnik korone: tek rijetko se isplati čišćenje, tako da u pravilu ta roba više nikad ne vidi novog kupca - pogotovo ne unutar EU-a.

No i kupci su brzo shvatili kako im ne treba novo odijelo ako ionako rade kod kuće za računalom u Home Officeu u staroj trenirci. Izlasci i zabava su - zabranjeni, drastično se ograničava i broj osoba koje se smiju okupiti. Dobar dio smisla "novog perja" i jest izazvati divljenje - ali tko sad uopće i vidi tvoj novi izgled?

Čitava serija propasti

A obzirom da su mnogi modni lanci i prije korone bili na tankom ledu likvidnosti, još od prošlog proljeća je počela serija stečajeva i perturbacija. "Ukupno je osam velikih trgovačkih modnih lanaca otišlo u stečaj u prvih devet mjeseci 2020.", kaže Ron van het Hof, predsjednik uprave kreditnog osiguravajućeg društva Euler Hermes za njemačko govorno područje. Bonita (tvrtka-kćer marke Tom Tailor), Hallhuber, Esprit, Herzog&Bräuer, Appelrath Cüpper... Ako se tome još pribroje, kako upozorava i van het Hof, veliki problemi s likvidnošću i zatvaranje filijala više velikih trgovačkih lanaca u neprehrambenom sektoru - na prvom mjestu je tu svakako Karstadt/Kaufhof - onda je jasno koliko je duboka nevolja svih koji se bave modom.

Ekonomist tog osiguravatelja Aurélien Duthoit je procijenio kako će gubitak prometa tog sektora u godini korone biti 12 milijardi eura - ali ta je njegova procjena bila prije novih, još strožih mjera početkom zime kad se sektoru mode definitivno ugasila i posljednja nada: dobar posao za Božić i proslavu Nove godine. Najnoviji stečaj tvrtke Adlermode - osnovane 1948. godine s lancem od 172 trgovina pretežito na jugu Njemačke i s oko 3.350 zaposlenih teško će biti posljednji.

Jer dok su neke od tih modnih kuća imale nevolja i prije pandemije, Adlermode je još 2019. ostvario promet od oko pola milijarde eura. Neki od tih lanaca uspjeli su naći utočište u državnoj potpori, neki su pak nakon stečaja postali dio nekog od konkurenata. Ali atmosfera u sektoru mode je i više nego tmurna.

Zaboravljena uzdanica hrvatskog gospodarstva

Naravno da su tu pogođeni i proizvođači za ove modne kuće: tu je i tekstilna industrija Hrvatske, tradicionalno povezana s njemačkim tržištem. Rašireno je mišljenje da je hrvatska tekstilna industrija "već odavno mrtva". Kako ističe i Ivana Biočina u svojoj knjizi "Proizvedeno u Hrvatskoj" (Jesenski i Turk, 2018.) jest činjenica da je taj sektor u Hrvatskoj još 1993. donosio čitavu petinu prihoda od izvoza, ali jedva da još ima nekog od čitavog niza hrvatskih tekstilnih divova.

Tekstilne tvornice su se masovno gradile u doba socijalizma jer je to bio način za zapošljavanje trudbenika: cijena stvaranja radnog mjesta u tekstilnoj industriji je gotovo na samom dnu ljestvice, a u socijalizmu nitko nije pitao za tržišnu opravdanost nekog pogona. Ali kad se proizvodnja masovno preselila na jeftini Daleki istok, propast za mnoge je bila neizbježna. Dno dna je dotaknuto tamo negdje početkom tisućljeća, a makar su primanja u tom sektoru i dalje ispod prosjeka, tko je opstao, preživio je zahvaljujući svojem umijeću i trudu.

Treba razlikovati i "tekstilnu" od "modne" industrije: na primjer Regeneracija iz Zaboka proizvodi izolacijski materijal za građevinu i tu niti korona nije učinila većih šteta. Ali bit će u nevolji oni preostali proizvođači koji i dalje uspješno nastupaju na europskom, čak i svjetskom tržištu. Jer oni su za politički Zagreb već odavno "otpisani" pa se tako i bez korone jedva još mogu nadati barem nekakvom smislenom konceptu gospodarske politike, zaključak je knjige Ivane Biočine.

Joj, kad bacim tu moju trenirku...

I modna događanja poput predstojećeg Berlinskog tjedna mode (18.- 24.1.), iako će se održavati "virtualno" i u najboljem slučaju "fuzionirano", svode se u prvom redu na razmišljanje kako preživjeti ove mjere protiv pandemije. Najnovije mjere koje je uvela Njemačka gdje je dopušten susret sa samo jednom osobom koja nije u istom kućanstvu će jedva ikome biti razlog za kupovinu nove večernje garderobe.

Ali korona i mjere protiv pandemije će jednog dana ipak proći, ovako ili onako. A to će možda i mnogima biti povod da uz veliko slavlje lansiraju svoju staru trenirku u kojoj su proveli svo ovo vrijeme u kantu za smeće - i temeljito obnove svoju odjeću. U sektoru mode je jedino pitanje: tko će preživjeti do tog dana?