Što nam još govori cvijeće?
14. veljače 2019
Prije smo na putu mojoj baki i mom djedu uvijek kupovali buket cvijeća u posljednjoj cvjećarnici pred mjestom u Eifelu u kojem su oni živjeli. Uvijek su se radovali, pogotovo baka. To je bio pravi obred kad bi prvo pažljivo izabrala vazu, s mnogo ljubavi slagala cvijeće sve dok u vazi nije stajalo kako si je ona zamislila. U nekom trenutku smo im prestali donositi cvijeće. Zašto, to više ni sama ne znam.
Možda i zato što je cvijeća odjednom bilo posvuda: u samoposlugama, na benzinskim postajama... Svežnjevi cvijeća pakirani u plastiku i bez ljubavi strpani u vjedro s vodom. Jedva da tako još imaju svoj čar. Ući u pravu cvjećarnicu je uvijek bio osobit doživljaj: miris cvijeća u zraku, pod je uvijek malo vlažan, taj zvuk papira za zamotavanje. Možete izabrati cvijeće koje vam se sviđa i uvijek tako nastane posve drugačiji buket. Neusporediv s onim plastičnim smotuljkom cvijeća koji ste još na brzinu strpali u kolica samoposluživanja dok ste kupovali nakon posla.
Ljubav i nada, strast i strpljivost...
Povrh toga, cvijeće u samoposluzi je uvijek isto. Makar ima toliko različitih vrsta i njihova poruka nije samo njihova šarena boja. Ali taj jezik cvijeća je već gotovo zaboravljen.
Na primjer bijeli ljiljani: i kipovi nekih svetica i svetaca u crkvama drže taj cvijet koji simbolizira nevinost i čistoću, zato je to i cvijet Majke Božje. U današnjoj Njemačkoj će se zato često naći i na sprovodima, zajedno s krizantemom koja pak znači tugu, ali i nadu. Za Valentinovo se masovno poklanjaju ruže, ali tu boje imaju svoje značenje: strastvena crvena se poklanja zreloj ženi, sa žutima treba biti oprezan, to može značiti i ljubomoru.
Još prije jednog stoljeća je cvijeće bilo pouzdan način da se izrazi što se misli, a da se ništa ne kaže, objašnjava psihologinja Britta Krahn. Čak i ako se znanje nije prenijelo s koljena na koljeno, u mnogim građanskim domovima Europe se mogla naći i knjiga o takozvanom „viktorijanskom govoru cvijeća". Gotovo svaki cvijet je imao svoje značenje, baš kao što je i njihova boja popunjavala moguće nedoumice. Na primjer plave ljubičice je muškarac poklanjao odabranici svog srca kako bi joj iskazao ne samo naklonost, nego i spremnost da će je čekati.
Znate li što znači „dati košaricu"?
„Nije bilo samo pozitivnih poruka, tako se moglo i nešto odbiti. Čak i fraza nekome 'dati košaricu' doista potječe iz govora cvijeća jer ako je neka žena muškarcu dala cvijeće posađeno u košarici, to je značilo da se može pokupiti iz njezinog života", kaže nam Britta Krahn. Iz tog doba je u njemačkom jeziku ostala i fraza durch die Blumen sagen (reći kroz cvijeće) što znači reći nešto možda i neugodno, ali na uvijen način.
Makar se značenje izgubilo, cvijeće se već odavno daruje u gotovo svim kulturama svijeta. Makar tradicionalnim cvjećarnicama ne ide dobro, Nijemci i dalje kupuju cvijeće i troše uglavnom isti iznos: „To je oko 37 eura po glavi stanovnika na godinu za rezano cvijeće. Ali kupovina se promijenila, u samoposluzi ćete stručak ruža dobiti već za dva eura. Zato ljudi sve manje odlaze u cvjećarnice gdje posebno priređen buket jednostavno mora biti mnogo skuplji. A to pak i cvjećare izlaže pritisku", tumači psihologinja koja se bavi ponašanjem u kupovini.
Za cvijeće se i dalje troši – isti novac
U cvjećarnicama se prodaje još jedva četrdesetak posto cvijeća koje će se naći u vazama domova po Njemačkoj – i taj udio neprestance pada. Cijenom one ne mogu konkurirati trgovačkim lancima koji često direktno uvoze cvijeće, bez veletržnice kao posrednika. A trgovine rado prodaju cvijeće jer je dobit na njemu još uvijek velika, mnogo veća nego na običnim živežnim namirnicama. Jer cvijeće se još uvijek smatra malim i dostupnim luksuzom.
Barbara Zöller o svemu tome može napisati i knjigu: ona već 22 godine drži malenu cvjećarnicu u predgrađu Bonna i to previranje na tržištu osjeća i na vlastitoj koži. Ne samo što mušterije kupuju u samoposluzi, nego promjenu vidi i na veletržnici. Prije je bilo i više trgovaca koji su se trudili ponuditi i nešto osobito što bi cvjećari ponudili svojim kupcima, sada i posrednike već uništavaju trgovački lanci.
„Valentinovo nas spašava"
Posla za cvjećare još uvijek ima: aranžmani za vjenčanja, organizatori priredbi ponekad također žele i da proslava nekog poduzeća bude ukrašena cvijećem. Žalosno je, ali i pogrebi su uvijek pouzdan izvor posla. Sad je tu i Valentinovo, dan koji se još prije dvadesetak godina u Njemačkoj jedva slavio.
„Na Valentinovo u posljednjim godinama posao ide sve bolje, njega prije zapravo skoro uopće nije bilo. To je za nas cvjećare dobra stvar. Ali kad se pogleda čitava godina, onda se vidi da nam dolazi manje mušterija", kaže nam Barbara Zöller.
Ali čak i na Valentinovo joj ljudi dolaze i odmah odlaze srditi što je baš na taj dan i cvijeće skuplje. To cvjećarka mora potvrditi: „Da, na takvim danima su i cijene više. To je prirodno jer svatko tu želi napraviti posao. I nama je nabavna cijena za taj dan viša i tako moramo taj trošak prebaciti našim kupcima. Ima tu i psovki, ljudi ponekad odlaze i poklanjaju druge stvari", kaže nam cvjećarka.
Mladima cvijeće više ne znači toliko
Žestoka konkurencija i manje mušterija nisu jedine brige koje muče Barbaru Zöller. Sve je teži problem naći mlade koji bi se bavili cvijećem. Realno, ona im ima malo što za ponuditi: to jest posao koji traži puno strpljenja, vještine i znanje o biljkama, ali je slabo plaćen, tjelesno naporan, a dok drugi ljudi slave praznike, oni rade bukete za te blagdane. I u nedjelju će se tražiti buket pred odlazak u goste.
Zato ne čudi da se broj naučnika za taj zanat u posljednjim godinama prepolovio, s oko 5.000 na nekih 2.500. Mnogi od onih koji i počinju učiti ovo zvanje prekidaju školovanje iz raznih razloga: jedva nešto više od polovice učenica i učenika završi izobrazbu.
„Mislim da ovo više nije zanimanje koje ima budućnost. To je šteta, jer je to zapravo lijepo zanimanje. Ali mladima cvijeće više ne znači toliko", žali se cvjećarica iz Bonna. Razmišlja li i ona zatvoriti trgovinu? Ne, nipošto! Ipak ih još ima, njezinih susjeda koji redovito baš njoj dolaze po cvijeće. „Ljudi koji cijene ljepotu i kvalitetu, individualno uređene bukete, oni još uvijek dolaze nama u cvjećarnicu", kaže nam Barbara Zöller.
Mislim da je dobila još jednog kupca: sljedeći put kad budem odlazila baki, svakako ću svratiti da joj opet kupim buket cvijeća. Možda lijepih bijelih ruža kao ispriku što to godinama nisam činila.