Špijuni iz prijateljske zemlje

Njemačka i SAD, to je nešto posebno. Amerikanci su bili ratni pobjednici koji su nastupili prijateljski: dijelili su čokoladu djeci, damama najlonke i u prtljazi su imali - demokraciju za sve. Novca iz Marshallovog plana bilo je u izobilju i to je bio temelj gospodarskog čuda u našoj ratom razorenoj zemlji. Kasnije su nas Amerikanci (za)štitili i na našoj istočnoj granici. Kao što rekoh: bio je to poseban odnos, ali ne i normalan odnos.

Trenutno uzbuđenje oko špijuna NSA u Njemačkoj sigurno ima veze s tom "poviješću". Moglo bi se reći: tko je iskusio toliko toga dobroga od strane Washingtona, reagira povrijeđeno i ljutito kad dobročinitelji postanu - počinitelji nedjela. Od Rusa i Kineza očekujemo sustavno njuškanje. Oni nisu dio političke obitelji, Nijemce bi zapravo začudilo kad se Rusija i Kina ne bi zanimali za ono što mi mislimo i planiramo politički i ekonomski, ili što namjeravamo poduzeti. Kod naše američke "rodbine" po vrijednostima koje dijelimo, to je drugačije.

Mi polazimo od toga da oni s nama surađuju, da pitaju. Ali to ipak ne čine. Oni ne razlikuju između prijatelja i neprijatelja, žele znati sve i informacije ne prikupljaju puno drukčije nego u Havanni ili Pjöngjangu. Američki špijuni su jednostavnu tu, samo što ih mi nikada nismo tražili. To je iznenađujuća spoznaja koja nas jako ljuti. Zato što to nismo očekivali i zato što ništa ne možemo poduzeti protiv toga. Baš smo naivni!

Politička šteta

Istina je da države ne poznaju ljudsku kategoriju "prijateljstvo", države imaju interese. I njih slijede svim mogućim sredstvima. Kršenje prava i politička šteta su tu ukalkulirani. A ovo zadnje se upravo i dogodilo. Razotkrivanje jednog američkog špijuna u BND-u i jednog dojavnika iz Ministarstva obrane u Berlinu bez sumnje dokazuju dvije stvari.

Prvo, njuškanja su drska već po stilu, a politički kratkovidna pa i glupa. Washington bi svoju glad za informacijama mogao zadovoljiti i na druge načine. Tko tako dugo i tako tijesno rame uz rame surađuje kao partner, on može i pitati kad nešto želi znati. Možda se prijatelju neće uvijek (raz)otkriti baš sve, ali je ipak teško zamislivo da Njemačka svom najvažnijem partneru ne otkrije sve što zna na primjer na području borbe protiv terorizma.

Bez stila i mjere

Drugo, špijunaža od strane SAD-a baš u slučaju "hranjenika" Njemačke pokazuje kako se izgubilo svaku mjeru, već odavno se tu nazire i paranoja. Vašingtonskim potezima se vara partnere, i to u vremenima dramatičnih izazova na drugim stranama svijeta. Spomenimo samo dva hot spota: Rusija poseže za dijelovima Ukrajine, a Bliski istok ponovno gori. SAD prakticira politiku moći kao da sutra neće doći. A pritom je vodeća nacija 20. stoljeća već odavno na krivom putu. Jaz između stvarnosti i jave samo se povećava ako se to i dalje ignorira. Savezna vlada u Berlinu trebala bi upozoriti prijatelje na previše arogantnu vanjsku politiku.

Ključni događaj: 11.9.

Istina je da mnoge anomalije američkih špijunskih aktivnosti počivaju na terorističkim napadima u rujnu 2001. A oni su, između ostaloga, planirani i u Hamburgu. Određena doza nepovjerenja prema Njemačkoj otada je sastavni dio američke psihe - i to kolektivno. Ipak to ne opravdava sve ono što nervira kancelarku, transatlantske političare i sasvim obične njemačke građane.

Špijuniranje Bundestagovog Odbora za NSA je jednostavno glupo. Sve ono što je relevantno može se saznati i jednostavnije. Npr. preko članova Odbora ili novinara.

Američka "slonovska" politika u njemačkoj "trgovini porculana" hitno se mora okončati. Njemačka ne može u ovom slučaju igrati na kontru, za to joj nedostaju instrumenti moći. Ali već srednjoročno prijeti osjetan anti-amerikanizam. I to u zemlji koja Americi ima za što reći: hvala!