Borba za istinu o nestalim srpskim bebama
12. veljače 2019
Kraj filma je zapravo njegov početak i razlog njegovog postojanja. Šturost dvije rečenice ispisane bijelim slovima na crnoj pozadini naglašava stravičnost njihovog sadržaja: „U ovom trenutku preko 500 obitelji u Srbiji traži svoju nestalu djecu. Do završetka ovoga filma nijedan slučaj nije riješen.“
Miroslav Terzić je prvi put za priče o nestalim bebama čuo 2001. godine, neposredno prije nego što će sam postati otac. I nije bio siguran što da misli o njima. Činile su mu se, priča za DW, kao iz rubrike „Vjerovali ili ne“. Ali rekao si je: ako u njima stvarno ima istine, onda moram nešto poduzeti da bih zaštitio svoje najmilije. I počeo je intenzivno istraživati tu temu. Osim toga, za nju je bio senzibiliziran i zbog vlastite obiteljske povijesti. Njegova majka je, prije nego što ga je rodila, izgubila bebu pri porodu. O tome, doznajemo od Terzića, nikada nije govorila, tu tužnu epizodu je pred njim skrivala. Za nju je on saznao pri jednom obiteljskom okupljanju, iz razgovora svoje majke s rodbinom, dok se pravio da spava. No i Terzić je poštovao zakon šutnje u svojoj obitelji i tek je godinama kasnije zatražio od svoje majke da mu ispriča što se dogodilo s njegovom sestrom.„Daj reci što se desilo, da barem odnesem cvijet na grob,“ rekao joj je. Ona mu je odgovorila da grob ne postoji. „To je bio moj osobni motiv da se počnem baviti ovim, iako je moja sestra definitivno umrla pri porodu, tu nema dvojbe.“
Sudbinski posjet krojačici
Ali „Šavovi“ nikada ne bi bili snimljeni da to nije htio slučaj. Nekoliko godina prije nego što je snimljena ova srpsko-hrvatsko-slovenska koprodukcija koja je ovoga ponedjeljka (11.02.) premijerno prikazana na filmskom festivalu u Berlinu u sekciji Panorama Miroslav Terzić je odnio pokratiti hlače jednoj krojačici u Beogradu. Ona mu je rekla da će biti brzo gotova i poslala ga da se ode prošetati. Terzić je to vrijeme iskoristio da posjeti svoju tetku u susjedstvu i tek od nje je doznao da su njegove hlače kod Drinke Radonjić, žene koja već godinama traga za istinom o svojoj navodno umrloj djeci i čiji je slučaj jedan od najpoznatijih u Srbiji. Drinka vjeruje da je rodila četvero žive djece, a da joj je dvoje njih– sin i kćer – ukradeno nakon poroda. Sina je, rođenog krajem 1980-tih, vjeruje, našla, a za kćeri još traga.
Miroslav Terzić se vratio u krojačku radnju Drinke Radonjić ne samo po svoje hlače – nego i po inspiraciju za svoj film. Nakon razgovora s krojačicom iskristalizirala mu se ideja o filmu koji je oduvijek želio snimiti, ali nikada ni s jednim od već napisanih scenarija nije bio zadovoljan. I čim se u njegovoj glavi stvorila ideja o priči koju želi filmski uprizoriti, u glavi je imao i glumicu koja će Drinku glumiti – Snežanu Bogdanović („Kuduz“). „Nisam još imao ni riječ napisanog scenarija kad sam radio razgovor s Drinkom, a znao sam da je Snežana ta“, priča nam na dan velike premijere u Berlinu.
Obiteljska drama
Od priče Drinke Radonjić i njezine 20-godišnje potrage za istinom o svojoj djeci moglo se napraviti barem 10 filmova s različitim fokusom i različitim vremenskim okvirom. Mogao je to biti krimić, napeti triler ili socijalna studija – Terzić se odlučio za obiteljsku dramu u trenutku kada od beogradske krojačice svi, pa i njezina obitelj, traže da konačno odustane od višegodišnje potrage i pomiri se sa sudbinom. Drinka je u njoj postala Ana, s nekim dramaturškim odmacima od priče na temelju koje je stvorena.
„Pročitao sam jako mnogo slučajeva i činilo mi se da ima nekih elemenata iz drugih slučajeva koje bi bilo interesantno inkorporirati u Drinkinu priču“, objašnjava Terzić dramaturgiju svog filma. „Manje-više svi ti slučajevi imaju sličan pattern. Majka se porodi, uspava se i kad se probudi kaže joj se da joj je dijete umrlo, da je bolje da ga ne vidi, da dijete izgleda kao monstrum i da ga daju na biološki otpad. A onda kad krenete istraživati, nalazite nepotpisane obdukcije, nepotpisane dokumente, djecu prvo upisanu u knjigu umrlih pa u knjigu rođenih, mijenjaju im se bolnice u kojima su rođena, kao neko šibicarenje.“
Iako priča o nestalim bebama u Srbiji ima različite aspekte koje Terzić, filmaš koji je studirao pravo, smatra zanimljivima, njegov fokus je bio na Drinkinoj osobnoj priči. Jer je shvatio, kaže, da je u konglomeratu nesretnih likova pogođenih ovakvom tragedijom najveća žrtva majka. „Svi drugi su manje pogođeni od žene kojoj nitko ne vjeruje, koja je stalno u potrazi, koja je morala spakirati svoje emocije.“ Da je ne proglase ludom i da svojom traumom ne uništi svoju obitelj.
Gdje prestaje Drinka, a počinje Ana?
Snežana Bogdanović o Drinki Radonjić govori s velikim divljenjem i velikim poštovanjem. „Sama činjenica da netko preko dva desetljeća ne odustaje i traga za istinom govori o čvrstini karaktera“, kaže. Koliko je Ana Drinka, a koliko fikcionalni lik ili sama Snežana, pitali smo glumicu s njujorškom adresom. „Sva moja sredstva su potpuno posuđena od nje. Ja sam imalu slobodu da radim i nešto drugo, ali pošla sam od Drinke, jako sam je puno promatrala, družila se s njom, naučila šivati. Torba koju nosim u filmu je torba koju sam sama sašila, koju me Drinka naučila sašiti.“ Raditi ulogu Ane je – i fizički i psihički - bila vrlo teška zadaća. Drinka nije žena od puno riječi, ne odaje svoje emocije, iako ih je puna. Osim toga, naglašava glumica, to je i velika odgovornost. „ Drugačije je kad radite izmišljeni lik, a drugačije je kad date svoj glas živoj osobi i ne želite je povrijediti.“
Kako je moguće da se u sredini u kojoj svatko svakoga zna, svi o svima sve znaju, svi o svima pričaju, o ovakvoj temi desetljećima šuti? Da slučajevi „krađe beba“ očito nisu bili usamljeni incident, već serija sustavnog kriminala koji se događao desetljećima? Miroslav Terzić ni danas, nakon godina bavljena ovom temom, nema odgovor na to pitanje. Snežana Bogdanović nudi jedan mogući. „O svim zlima koja postoje u ljudskoj prirodi u našim krajevima se ne govori: to je neka sramota, o tome se šuti. Obitelj čijem se članu dogodilo to zlo je žrtva, ali istovremeno kao da nosi krivicu i sramotu i ne želi o tome govoriti.“ A Terzić dodaje: „U tim malim sredinama postoji moć javnog mnijenja koja je zastrašujuća. Ako ste obilježeni na bilo koji način, uvijek ste žrtva.“
Razmotavanje klupka
A koja je u cijeloj ovoj priči uloga države i državnih institucija? Terzić ukazuje da se ovdje radi o perodu od četiri desetljeća kroz koja su se smjenjivale razne političke garniture i sistemi. „Danas postoje udruženja, postoji vladina organizacija koja je zadužena da riješi te slučajeve, Vijeće Europe traži da se riješe ovi slučajevi, sud u Strasbourgu je donio presudu u korist jedne žene, postoji pritisak sa svih strana, ali pitanje je postoji li stvarna želja da se krene u razmotavanje ovog klupka.“ Možda se mnogi slučajevi ne mogu pravno razmrsiti, između ostalog i zato što su pali u zastaru, ali rasvjetljavanje istine bi za mnoge žrtve već bio melem. Učinjena šteta se ne može popraviti, utoliko je važnije znati kolika je trenutna opasnost da se ona ponovi. „Nadam se da to više nije realna opasnost“, kaže Terzić: „Poslije svih ovih priča mislim da je naš zdravstveni sistem shvatio da mora zaštititi obitelji.“