„Šakali“ bili dio Vojske Jugoslavije

Posebni odjel Višeg suda za ratne zločine u Beogradu osudio je devet pripadnika paravojne formacije „Šakali“ zbog zločina nad albanskim civilima tijekom sukoba na Kosovu 1999. godine na ukupno 106 godina zatvora. Dvojica optuženih iz te formacije su oslobođeni. Optuženi su, kako stoji u obrazloženju prvostupanjske presude, krivi zbog ubojstva više od 120 civila u selima Ćuška, Zahać, Pavlan i Ljubenić. Najmlađa žrtva imala je 19, a najstarija 87 godina.

Presudom je zaključeno da je glavni cilj bio protjerivanje Albanaca iz navedenog područja i da su tom prilikom od žrtava oduzimane dragocjenosti i osobni dokumenti. Zločini su počinjeni tijekom travnja i svibnja 1999. godine, a u optužnici se navodi da operacija u selima oko Peći u kojima su izvršena ubojstva nije imala nikakav izravan vojni cilj. Pripadnici „Šakala“ su prilikom ubojstava, silovanja, uništavanja imovine, i drugih kaznenih djela pokazali izuzetnu surovost i bezobzirnost. Nerijetko se pucalo žrtvama u leđa, nakon čega je većina tijela zapaljena s ciljem da se onemogući utvrđivanje njihovog identiteta.

Vojne, a ne paravojne jedinice

Prekretnicu u ovom slučaju predstavljao je iskaz pripadnika „Šakala“ Zorana Raškovića, koji je tijekom postupka do detalja opisao ratne zločine te jedinice. Važno je također napomenuti da je tijekom procesa zapravo ustanovljeno da su „Šakali“ bili dio Vojske Jugoslavije u to vrijeme i da su pripadnici „Šakala“ primali plaću od vojske, kako za DW ističe Sandra Orlović, direktorica Fonda za humanitarno pravo, te da se o njima stoga ne može govoriti kao o nekoj paravojnoj jedinici. Nakon izricanja presude svjedoku suradniku u predmetu „Ćuška“, u kojem su osuđeni pripadnici paravojne jedinice „Šakali“, i njegovom bratu tijekom noći su zapaljeni splavovi u Beogradu.

Presuda „Šakalima“ je važna jer pokazuje da ne stoji ono što smo slušali godinama, a to je da su za ratne zločine na Kosovu krive neke odmetnute grupe naoružanih ljudi, koje su iskoristile anarhiju na terenu za obračun s civilima, kaže za DW Sandra Orlović. „Šakali“ su bili dio Vojske Jugoslavije, i ustanovljeno je kome je ta jedinica polagala račune, a to je 125. motorizirana brigada tadašnje Vojske Jugoslavije.

Zločini iza zatvorenih vrata

„Plašim se da nijedna sudska presuda, pa ni ova, neće ništa promijeniti u percepciji srpske javnosti o tome što se zaista događalo na Kosovu tih godina“, ocjenjuje za DW Andrej Nosov, direktor Heartefact fonda. To se neće dogoditi sve dok srpski političari ne prihvate te presude, smatra Nosov:

„Vi znate da imamo jako malo izvještaja u našem javnom prostoru sa tih suđenja. O žrtvama da ne govorimo, o tome što se recimo događalo žrtvama u tom konkretnom slučaju, gotovo da ništa nismo saznali. To je veliki problem, jer ta suđenja onda ostaju iza zatvorenih vrata. Ali, ona bi zapravo trebala biti jedna važna prilika za čitavo društvo da spozna što se zaista dogodilo na Kosovu. Postoji doduše izvjestan pomak u prihvaćanju te odgovornosti države, ali je to još uvijek skromno. Pitanje je koliko oni koji su sudjelovali u vlasti u vrijeme činjenja tih zločina to mogu da urade, i kolika snaga i politička volja je potrebna da bi se to dogodilo“, kaže Nosov.

Bez rasprave o prošlosti

„Za to vrijeme mi iz presude u presudu shvaćamo da je taj sukob na Kosovu bio zapravo rat prsa u prsa s nenaoružanim civilima, ili civilima za koje se sumnja da možda mogu pripadati nekim oružanim snagama“, ističe Nosov. „To znači da nismo shvatili što je ova država radila Albancima tijekom devedesetih godina, zašto je došlo do tog NATO- bombardiranja i zapravo tog ozbiljnog razgovora o 1999. godini nije ni bilo“, kaže Nosov: „Mi stalno zaboravljamo da je nadomak Beograda otkrivena Batajnica, mi zaboravljamo Petrovo Selo, mi zaboravljamo brojne slučajeve koji ukazuju na to da srpske oružane snage u to vrijeme nisu samo provodile nekakvu politiku zaštite teritorijalnog integriteta i suvereniteta, što je bila mantra tog vremena, već su isto tako činile brojne zločine.”

Nema pozitivnih gesta

„Naravno da sudske presude nisu dovoljne da promijene percepciju javnog mnijenja o tome što se događalo na Kosovu. Pravo suočavanje s prošlošću može doći samo s nekim kontinuiranim gestama koje će uspostaviti odgovoran odnos prema onome što se dogodilo“, smatra Sandra Orlović. „Mi do sada također nismo čuli nikakvu ispriku, nikakvu simboličnu gestu prema albanskim žrtvama. Čak i to nije dovoljno, i to ne smije biti jedina gesta koju bi političari mogli ponuditi, ali bi bio neki dobar početak“, navodi Sandra Orlović.

„Paljenje splavova svjedoka suradnika u ovom procesu je dio atmosfere koja od početka prati suđenja u Srbiji za ratne zločine“, ocjenjuje Sandra Orlović. „Oni su u očima vojske, policije, i uopće javnosti, izdajnici. Prosto se o tome ne šalju nikakvi drugi signali iz vrha vlasti“, napominje direktorica Fonda za humanitarno pravo. „Mi već dugo, ali bez uspjeha, upozoravamo da jako velik broj ljudi, od počinilaca zločina pa do onih koji su bili na odgovornim funkcijama u vrijeme sukoba, još uvijek zauzimaju visoka mjesta u srpskim institucijama“, kaže Orlović. „Mislim da će i EU tijekom procesa pregovora obratiti malo više pozornosti na tu činjenicu“, naglašava Sandra Orlović.