Čovjek koji se uzdigao iznad nacije, vjere i rase

7. prosinca 1970. Willy Brandt odlazi u Poljsku u namjeri da potpiše sporazum o uzajamnom odustajanju od primjene sile i priznavanju poslijeratnih granica. Taj put, 25 godina nakon kraja Drugog svjetskog rata, nije nimalo lak. Brandt je, naime, prvi kancelar poslijeratne Njemačke koji stupa na tlo zemlje koju su Hitler i njegovi nacisti brutalno napali i okupirali.

Varšava je grad u kojemu su nacisti stotine tisuća židova nagurali u geto, a potom ih deportirali u koncentracijske logore i likvidirali, grad koji je bio potpuno razoren. Willy Brandt dobro zna da Poljsku za oprost i pomirenje mora zamoliti gestom posebne težine. I on je nalazi - u pravom trenutku. Prilikom polaganja vijenca na Spomenik junacima Varšavskog geta, Willy Brandt ne spušta samo glavu poklanjajući se žrtvama, već pada na koljena. I ostaje tako preko jedne minute. Među prisutnima vlada mrtva tišina. Čuje se samo škljocanje foto-aparata.

Slike Willija Brandta na koljenima u Varšavi u tren oka obilaze svijet. I dan-danas one su jedan od najznačajnijih momenata njemačke povijesti. "On, koji se cijelo vrijeme borio protiv Hitlera, preuzeo je na svoja leđa - ne krivnju - ali teret prošlosti", kaže francuski politolog Alfred Grosser prisjećajući se velike geste Willyja Brandta. I za njega, koji je 1933. kao dijete židova morao iz Frankfurta na Majni pobjeći u Francusku, to je "veliki trenutak" koji do današnjega dana nije izgubio na važnosti.

U Njemačkoj, ali i Poljskoj, tadašnjeg su njemačkog kancelara Willyja Brandta zbog njegove geste poniznosti neki oštro kritizirali, pa čak i prezreli. No svijetu je tada postalo jasno: Willy Brandt je otjelovljenje jedne drugačije, miroljubive Njemačke. Godinu dana kasnije Willy Brandt je u Oslu dobio Nobelovu nagradu za mir.

Dijete 20. stoljeća

Willy Brandt rođen je u Lübecku 18. prosinca 1913. kao Herbert Ernst Karl Frahm. Njegov djed ga vrlo rano dovodi u dodir sa SPD-om. Kasnije prelazi u radikalniju Socijalističku radničku stranku (SAP) koju Hitler zabranjuje odmah po dolasku na vlast. Pod lažnim imenom Willy Brandt u proljeće iste godine bježi u Norvešku. Od tamo se bori ne samo protiv Hitlerovog režima već i protiv svih fašističkih vladara u Europi, pa tako i protiv Francove fašističke diktature u Španjolskoj.

1947. se vraća u Njemačku, gdje cijeli život mora slušati pitanja poput ovoga: "Jedno pitanje ćemo valjda smjeti postaviti gospodinu Brandtu. Što ste radili 12 godina izvan Njemačke? Mi znamo što smo mi u Njemačkoj radili!" Tako ga je i njegov politički protivnik Franz-Josef Strauss pokušao diskreditirati kao izdajnika domovine.

Za francuskog politologa Alfreda Grossera je nevjerojatno s koliko je neprijateljstva u Njemačkoj Brandt bio suočen u to vrijeme. "Kod nas borci otpora zadržavaju svoja imena koja su nosili u ilegali jer se to smatra nečim vrlo lijepim i časnim."

No unatoč neprijateljstvu u vlastitoj domovini, Brandt 1957. uspijeva postati gradonačelnik Berlina. To je funkcija koja u vrijeme podijeljenosti Njemačke na četiri okupacijske zone zahtijeva puno diplomatskog umijeća, ali i donosi veliki publicitet. Ne samo kada Kennedy 1963. stojeći pored Brandta izgovara povijesne riječi: "Ich bin ein Berliner." ("Ja sam Berlinčanin").

1966. Brandt postaje ministar vanjskih poslova, a 1969. i kancelar Savezne Republike Njemačke. Doživljava u svojoj karijeri i političke poraze, među kojima je i gradnja Berlinskog zida, protiv koje nije mogao ništa jer su mu ruke bile potpuno vezane. Pa ipak svojom "politikom sitnih koraka" niže uspjehe na mukotrpnom putu približavanja Istoka i Zapada. Kada 1989. godine konačno pada Berlinski zid, to je i njegova zasluga.

Pomiritelj Istoka i Zapada, ali i Sjevera i Juga

"Willy Brandt se uzdigao iznad nacionalnog identiteta, vjere i rase. On je, u pravom smislu te riječi, bio građanin svijeta", kaže Sir Shridat Ramphal, bivši dugogodišnji glavni tajnik Commonwealtha, koji je tijesno surađivao s Brandtom: "Brandt je vjerovao da je čitav svijet njegova domovina i da je on kao građanin svijeta obvezan učiniti ga što boljim."

Brandt nije bio samo pomiritelj Istoka i Zapada, već i - globalno gledano - Sjevera i Juga. 1977. godine predsjednik Svjetske banke Robert McNamara želi osnovati neovisnu komisiju za razvojna pitanja. Ona bi trebala razbiti led koji u to vrijeme u Ujedinjenim narodima vlada između industrijskih sila na sjeveru i zemalja u razvoju na jugu. A tko je bi je mogao bolje voditi od Willyja Brandta, čovjeka koji je pomirio Istok i Zapad onda kada se ništa više nije micalo s mrtve točke?

Brandtova vizija pravednijeg svjetskog poretka

"Divili su mu se i prihvaćali su ga u cijelom svijetu, od Afrike do Azije. I vjerovali mu", svjedoči Ramphal koji je i sam bio član takozvane komisije "Sjever-jug" ili "Brandtove komisije", kako su je zvali. Pod vodstvom Willyja Brandta političari i znanstvenici iz 18 zemalja - od Velike Britanije, preko Kuvajta, Kolumbije i Indonezije, do Japana i Švedske pokušali su naći zajednički put do pravednijeg svjetskog poretka. "Naravno da je bilo trenutaka u kojima se činilo da nikada neće biti ostvarena sloga, ali je Brandt posjedovao veliku sposobnost, objema stranama posvijestiti da je prevladavanje podjele svijeta na bogate i siromašne u vlastitom interesu obje strane", prisjeća se bivši glavni tajnik Commonweatha i član brojnih međunarodnih organizacija. Komisija je predstavila dva izvještaja - 1980. i 1982. - u kojima se traži pravedniji svjetski poredak. Za Ramphala nema dvojbe: svi zahtjevi "Brandtove komisije" su i danas aktualni i relevantni: razoružanje, zaštita okoliša, porast svjetskog stanovništva, prava žena, agrarni protekcionizam... Danas, kaže Ramphal, svijetom previše vladaju nacionalni interesi i zaključuje: "Trebaju nam ličnosti poput Willyja Brandta".