Čovjek kao obični brodski teret
14. studenoga 2018
Na gumenim čamcima i drvenim brodicama krikovi su umuknuli. Žene i djeca se mole. Muškarci šute ili razgovaraju, možda zadnji put, mobitelom sa svojim rođacima, jer se boje da bi u svakom trenutku čamci mogli potonuti. Na većim drvenim brodicama izbjeglice leže „naslagani" – u pet slojeva jedan na drugom. Krijumčari tako žele povesti što je moguće više ljudi. Što više ljudi, to veća dobit. Svaki izbjeglica plaća između 1.500 i 4.000 eura. Taj novac skupljaju članovi obitelji i susjedi, ponekad i po 40 njih, da bi barem jednom od svojih rođaka ili prijatelja omogućili „sreću u Europi".
Iračaninu Thameru (22) i Sirijcu Khabatu (33), njegovoj supruzi i dvoje djece je stvarno uspjelo doći do Njemačke. Put ih je vodio kroz sedam zemalja. U Njemačkoj su imali sreće. Nakon boravka u smještaju za izbjeglice prihvatio ih je Malteški red. Ta katolička humanitarna organizacija angažira dobrovoljce koji izbjeglicama pomažu u rješavanju svakodnevnih problema.
Djelo i patnja
Kod Maltežana u mjestu Ahaus-Alstätte, u blizini nizozemsko-njemačke granice, Thamer i Khabat slažu palete jednu na drugu, u obliku ovala. Te palete predstavljaju Europu. U središtu te instalacije postavili su gipsane nadgrobne spomenike i križeve kao simbole za sve one ljude koji nisu preživjeli bijeg preko Sredozemnog mora.
Među poginulima je i Thamerov otac. Unatoč tome, Thamer djeluje gotovo vedro. Kako je to moguće? Ines Ambaum, umjetnička voditeljica projekta, to ovako objašnjava: „Thamer je još mlad i ne želi izgubiti obraz. On želi dokazati starijima, prije svega muslimanima koji ga stalno ljute zato što je Kurd, da je tvrdi muškarac." Mnoge izbjeglice pokazuju „više lica". Svatko ima svoj vlastiti, osobni razlog. Ali sa svakim danom, koji žene i muškarci provedu radeći na umjetničkom djelu, otvaraju se prema umjetnici. Sa svakim vijkom vraćaju im se sjećanja na bijeg preko Sredozemnog mora. Cilj ovog projekta je da izbjeglice nadvladaju svoje doživljaje, ugrade ih u umjetničko djelo i tako ukažu i drugim ljudima na svoju nevolju.
Apsolutne noćne more
Doživljaji o kojima govore su užasni. Recimo, muškarci iz Eritreje su sa sobom poveli svoje sestre. Kako bi ih zaštitili, tvrdili su da su to njihove supruge. Bila je to kobna greška. Jer, krijumčari ljudi su posumnjali da je to varka i zatražili od muškaraca da imaju spolni odnos sa svojim navodnim suprugama. To je bio uvjet za ulazak na brod. Budući da su Eritrejci to odbili, krijumčari su silovali žene. Stravično. Nekoliko tih žena je tek u Njemačkoj utvrdilo da su trudne. Neke su nakon toga izvršile samoubojstvo.
„Ako si zamislite da te ljude koji su tako nešto doživjeli u Njemačkoj napadaju ksenofobi i da se na njih diže hajka po pješačkoj zoni, onda to djeluje kao još jedno silovanje", kaže Ines Ambaum. Instalaciju u muzeju u Ahausu nazvali su „Brodski teret čovjek". Svakom posjetitelju treba biti jasno da ovdje nešto ne štima. Ljudi, naravno, nisu teret. Ali realnost je u sjevernoj Africi drugačija. S izbjeglicama se postupa kao s brodskim teretom. Uvijek iznova teku suze. A onda svi šute.
Umjetnica postaje prijateljica
Thamer umjetnicu u međuvremenu zove „kancelarka" i oduševljeno ju pozdravlja. On je zahvalan zato što ga je često jednostavno saslušala. Zašto ju iz zahvalnosti ne bi zagrlio? „I Ines je čovjek", kaže Thamer na njemačkom, kojim nakon godinu dana tečaja često nevjerojatno dobro vlada. No u njegovoj domovini Iraku je strogo zabranjeno i apsolutno grješno zagrliti ženu s kojom nisi u braku.
„Muslimanima je zabranjen seks prije braka. Oni čak ne nauče kako se samozadovoljavati da bi se oslobodili pritiska." Ines Ambaum priča da joj se nedavno jedan izbjeglica žalio na „jake bolove" u donjem dijelu trbuha i tražio da pozove liječnika. Liječnik je došao i utvrdio da pacijent jednostavno ima jutarnju erekciju. Izbjeglici je tako nešto do tada bilo potpuno nepoznato. Nitko mu nikada o tome ništa nije rekao jer je to jednostavno tabu-tema.
Nitko ne sluša
"Kroz rad s izbjeglicama moj se život potpuno promijenio", kaže Ines Ambaum. Dok je ranije smatrala uzbudljivim jeftinim letom otići do Pariza samo da bi tamo doručkovala, danas joj je tako nešto nezamislivo. „Kada vidiš sudbine izbjeglica, prođe te želja za dekadencijom."
„Mnogi problemi između Nijemaca i stranaca potječu od stalnih usporedbi jednih s drugima", smatra ova umjetnica. Kao primjer navodi mobitele koje imaju izbjeglice. Jao njima ako imaju moderniji mobilni telefon nego što ga ima neki Nijemac. Ona priča da su neki od njezinih prijatelja prigovarali kako oni sve to „plaćaju svojim porezima". Pri tome su previdjeli da je mobitel jedina veza izbjeglica s njihovim obiteljima u domovini. Ines se s tim prijateljima više ne druži. Nije joj teško palo odreći se takvog prijateljstva.
No i neki od navodnih prijatelja su prekinuli kontakt s njom jer je na rođendan pozvala 20 izbjeglica. „Često noću ležim u krevetu i jednostavno plačem." Kaže da joj nadu daje kada vidi kako se izbjeglice, o kojima se ona brine, razvijaju u Njemačkoj. „98 posto njih se može potpuno integrirati. Ali o tome nitko ne piše", žali se Ines Ambaum. „To medijima zvuči previše pozitivno i očito ne paše u duh vremena. Ali to je istina. Ja to doživljavam svaki dan." Sirijac Khabat to dokazuje. On je nakon dvije i pol godine počeo raditi kao vozač kod Maltežana. S njemačkom vozačkom dozvolom na arapskom jeziku.