Černobil – katalizator političkih promjena

Komentar Miodraga Šorića

Černobil je bio katalizator. Nuklearna katastrofa od prije 20 godina nije izmijenila samo Europu, nego je dovela do posljedice povijesnih razmjera. Tome su, premda im to nije bila namjera, doprinijeli i oni sovjetski dužnosnici, koji su nakon radio-aktivnog zagađenja čitavih istočnoeuropskih pokrajina, gradova i sela postupili po dokazanim komunističkim metodama: najprije su slagali narod, a potom zataškali posljedice. Isto su pokušali i s obzirom na strašne konzekvence za milijune ljudi. I sâm je Mihail Gorbačov, u ono doba glavni tajnik Komunističke partije Sovjetskog Saveza, tek s vremenom doznao prave razmjere katastrofe. Njegov se odnos prema aparatu od tada promijenio – postao je nepovjerljiv prema političkom sustavu, koji ga je doveo na vlast. Gorbačov ga je pokušao reformirati uz pomoć transparentne politike Glasnosti i društvenog preobražaja Perestrojke. Iako je na koncu propao u toj namjeri, samo nekoliko godina kasnije okončan je Hladni rat te otvoren željezni zastor. Sve su to bile posljedice Černobila.

Katastrofa uzdigla «zelene»

Najgora nesreća koja uopće može zadesiti jednu nuklearnu elektranu promijenila je i energetsku politiku mnogih država. Jer, ljudi su prepoznali smrtnu opasnost koju sa sobom može donijeti korištenje atomske energije. Stranke koje su zahtijevale odricanje od te – kako su smatrale – neukrotive tehnike izabrane su u europske parlamente. «Zeleni» političari počeli su preuzimati vlast. Sve od tada barem zapadnoeuropske države snažno potiču razvoj alternativnih izvora energije. Njemačka se tu posebno istakla, na što s pravom može biti ponosna. Ponositi se može i desecima građanskih inicijativa koje novcem i lijekovima pomažu žrtvama černobilske katastrofe u Bjelorusiji i Ukrajini.

Život tamo gdje ga ne bi smjelo biti

Već 20 godina građanske inicijative, stranke i vlade zajednički nastoje svladati ono što se zapravo svladati ne dâ. Radioaktivna prašina iz Černobila okolinu je ozračila 400 puta jače od atomske bombe bačene na Hirošimu. Golema područja oko grada na dogledno će vrijeme ostati kontaminirana. Ljudi tamo zapravo više ne bi smjeli živjeti. No, desecima tisuća njih u materijalnoj nuždi ne preostaje ništa drugo, nego izdržati na graničnim predjelima između Ukrajine i Bjelorusije. Vladama u Minsku i Kijevu nedostaju sredstva, kako bi učinkovito suzbile posljedice katastrofe.

I birokracija ubija ljude

Da stvar bude gora, i birokracija je loše organizirana. Na brzinu sagrađeni betonski kovčeg oko černobilskog reaktora šupljikav je i propusan. Napuknuća su velika i vidljiva. Dan za danom iz njega izbija radioaktivno zračenje. Sarkofag se čak u međuvremenu počeo lomiti, zidovi mu pucaju pod teretom betona. Čini se kako je samo pitanje vremena kada će se potpuno urušiti. Zapad je, doduše, dao novac za izgradnju još većeg zaštitnog omotača od betona, no s radovima se napreduje vrlo sporo.

Podmuklo nasljeđe Černobila

Ni 20 godina nakon nuklearne katastrofe nije moguće sagledati njezine dugoročne posljedice. U okolici elektrane znatno je porastao broj tjelesnih malformacija kod novorođenčadi. Stotine tisuća takozvanih «likvidatora» – ljudi koji su neposredno nakon nesreće, riskirajući vlastiti život, dijelom i golim rukama nastojali umanjiti razmjere katastrofe – neobično brzo stare. Mnogi su oboljeli od raka. O njima se malo tko brine. I tu nedostaje novca. Černobil je podmuklo nasljeđe, čije žrtve u Ukrajini i Bjelorusiji ne smijemo prepustiti same sebima. Ako ga je ikako moguće ponijeti, taj teški teret samo zajednički mogu nositi ljudi s istoka i zapada Europe.