Čarolija i mitovi Krima

Kriza na Krimu je u punom jeku i trenutno gotovo cijeli svijet raspravlja ne samo o političkim aspektima ovog sukoba već i o onim kulturnim. Govori se naravno i o povijesti ovog poluotoka, prije svega onda kada se želi podsjetiti kada je Krim postao dio Rusije i u kojem trenutku i pod kojim okolnostima je on pripao Ukrajini. No, pri tome bi bilo itekako zanimljivo i važno pogled baciti i na opću povijest Krima i na tragove drugih naroda i kultura koje se ovdje mogu naći i dan danas. Naime, kada se govori o Krimu možda ne bi se trebalo postaviti pitanje je li on dio Rusije ili Ukrajine.

Ovaj poluotok je naime već stoljećima cjelina za sebe; multinacionalni i multietnički teritorij. Još u prvom tisućljeću nakon Krista, rimski povjesničar Plinius Stariji, zapisao je kako ovdje živi više od 30 različitih naroda. Samim time, povijesno i kulturno nasljeđe ovog poluotoka je itekako raznovrsno i različito. To ujedno znači da, kada današnji proruski orijentirani „branitelji“ Krima sebe označavaju kao „građane Krima“, to samo po sebi nikako ne može biti ispravno te da bi oni sebe, obzirom na kozmopolitsku prošlost ovog poluotoka, prije trebali nazivati „građanima svijeta“. Na Krimu su Grci, Armenci, Židovi, Tatari, Turci, Bugari, Talijani, Nijemci kao i Rusi i Ukrajinci ali i potomci istočnogermanskih Gota ostavili ne samo svoje tragove već se njihov utjecaj osjeća i danas. No, problem je u tome što su svi ovi narodi tijekom stoljeća ovdje živjeli do te mjere tijesno jedni pored drugih, da je zapravo teško pronaći njihove međusobne granice.

Kada nacionalnost i religije još nisu igrali posebne uloge

Iako je to danas teško zamisliti, na Krimu su doista postojala vremena kada nikome ne bi palo na pamet stanovnike ovoga poluotoka dijeliti ili kategorizirati prema njihovoj etničkoj, političkoj ili religioznoj pripadnosti. Ovaj multietnički identitet vrlo dobro simbolizira kuća pjesnika Maximiliana Vološina u selu Koktebelu na južnoj obali Krima. Ovdje su se naime početkom 20.stoljeća okupljali svi velikani literature onog vremena. U Koktebelu je osim toga napisano mnoštvo poznatih pjesama i romana koji pripadaju najvećem blagu moderne ruske literature. Među njima je i jedna od najvažnijih ukrajinskih pjesnikinja 20-tog stoljeća – Lesja Ukrainka, odnosno Larisa Petrivna Kozač, čije je ime također usko povezano s Krimom. Ona je ovdje stigla 1890. kako bi se izliječila od tuberkuloze. Ostala je doduše samo nekoliko mjeseci no Krim je za nju ostao velika ljubav kojoj se uvijek iznova vraćala. Među pjesmama koje su kasnije ušle u anale ukrajinske literature upravo su stihovi koje je posvetila Krimu.

Njemački tragovi na Krimu

Krim je ovjekovječen u slikarstvu. Primjerice, slikar marina i veduta Ivan Aivasovski boravio je sredinom 19. stoljeća na ovom poluotoku koji ga je fascinirao na prvi pogled. Njegovi radovi i danas pripadaju među važnije iz onog vremena i nalaze se u muzeju u Sant Petersburgu. No, ono što tek malo njih zna, pravo ime ovog slikara je zapravo Ovanes Aivasjan – on nije bio Rus već Armenac.

Isto tako, kada se govori o tipičnim „ruskim“ simbolima na Krimu, svakako treba spomenuti i „Lastavičje gnijezdo“. Riječ je o najpoznatijem arhitektonskom simbolu ovog poluotoka čiju gradnju je zapravo financirao jedan Nijemac – barun Paul Steinheil, koji se obogatio u Bakuu. “Lastavičje gnijezdo” je pitoreskni dvorac u blizini sela Gaspra na južnoj obali Krima a izgrađen je na stijeni koja se strmoglavljuje u more. Ova građevina podsjeća istodobno na neku talijansku vilu ali i na neki od srednjevjekovnih dvoraca na ušću Rajne.

No, ovaj dvorac nije jedina ostavština Nijemaca na Krimu. Početkom 19-tog stoljeća njemački doseljenici su ovdje izgradili čitave kolonije, prije svega u stepskim područjima u unutrašnjosti poluotoka. U selima koja su se tada zvala Neusatz, Friedenthal i Rosenthal (današnji Krasnogorje, Kurortnoje i Aromatnoje) i danas se može primjetiti gradnja tipična za južnu Njemačku. Što se njemačke manjine tiče, ona je s Krima nestala tijekom 30-tih godina prošlog stoljeća kada ih je odavde protjerao Staljin.

S Krima su nakon Drugog svjetskog rata nestali i krimski Tatari. Njihovo najvažnije kulturno nasljeđe na Krimu svakako je dvorac Bahčisaraj, odnosno Palača vrtova. Ovdje su živjeli pripadnici dinastije Khan koja je tijekom tri stoljeća vladala ovim poluotokom.

Sve u svemu, kao što se može primjetiti, na Krimu su se doista tijekom stoljeća izredali razni narodi i manjine. Neki su ovdje ostali sve do danas, drugi nestali već odavno. Većina je ostavila svoje tragove u literaturi, arhitekturi, gastronomiji ali i u glazbi. A kada smo već kod nje, spomenimo za kraj još jedan primjer izmješanosti ovog poluotoka. Na Krimu je skladana i jedna od najpoznatijih pjesama iz vremena Sovjetskog Saveza – narodna pjesma „Rastanak slavenske djevojke“. Njezini stihovi su doduše vrlo lijepi ali i nejasni. Ni ovdje se naime ne može točno reći o kakvoj je djevojci riječi – o Ruskinji? Ukrajinki? No, je li to uopće važno?