Zlatko 'Čik' Čajkovski – legenda hrvatskog nogometa

Krajem 40-ih godina prošlog stoljeća te desetljećima nakon toga Čik se ubraja među najpopularnije likove internacionalnog nogometa. Kao igrač je slovio za jednog od najboljih bočnih igrača svijeta. 1953. nastupa za svjetski izbor FIFA-e protiv Engleza. Nakon završetka nogometne karijere Čajkovski već uspješnu karijeru nastavlja kao trener. Njemu se pripisuje otkrivanje jednog mladića, koji je pod imenom Gerd „Topnik“ Müller postao jedan od najboljih napadača svih vremena. Njegov nadimak „malo, debelo Müller“ upravo potječe od Čika Čajkovskog. Pored toga se ovog Hrvata smatra praocem velike Bayernove momčadi iz 60-ih godina, koja se kasnije pod palicom drugih trenera pretvorila u onu europsku ekipu, koju danas poznajemo i cijenimo. „Čik Čajkovski je jedan od stvaralaca novog FC Bayerna, on je postavio kamen temeljac za kasnije uspjehe“, kazao je Franz Beckenbauer o svome prvom profesionalnom treneru nakon njegove smrti. U srpnju 1998. Zlatko Čajkovski, zvani Čik umro je u 74. godini.

„Malo, debelo Müller“

Čajkovski karijeru započinje u zagrebačkom Hrvatskom akademskom športskom klubu (HAŠK-u), u to vrijeme vodećem klubu hrvatske metropole. Toliko je dobar da se već sa 16 godina priključuje prvoj momčadi. U HAŠK-u igra od 1939. do 1945. Kako bi napredovao u karijeri nakon Drugog svjetskog rata prelazi u Partizan. S beogradskim klubom osvaja dva prvenstva (1947., 1949.) te tri kupa (1947., 1952., 1954.). Za izabranu vrstu tadašnje Jugoslavije debitira 1946. protiv Čehoslovačke (4:2). Od tada se počinje razvijati u jednog od najboljih igrača svijeta, koji nažalost svoje znanje nikada nije potvrdio osvajanjem nekog velikog pehara. Dva puta je igrao u finalu olimpijskog nogometnog turnira, no oba puta je Jugoslavija izgubila.

1955. Čik prelazi u njemački FC Köln. Istovremeno pohađa trenersku školu u Kölnu, koju uspješno završava 1958. Za kelnski klub u tri godine igra 53 prvenstvene utakmice te postiže pet pogodaka. Pri završetku karijere odlazi kao igrač/trener u izraelski Hapoel Haifa. Preko DOS-a iz Utrechta kao prvi jugoslavenski trener 1961. dolazi u Njemačku na klupu svog FC Kölna. Sljedeće sezone odmah osvaja prvenstvo. „To mi je bio najljepši uspjeh“, kazao je tada Čik.

Nakon toga Zagrepčanin dolazi na klupu drugoligaške momčadi minhenskog Bayerna, koja nije uspjela ući u novoosnovanu Bundesligu te je igrala u regionalnoj ligi. Hrvat pomoću mladih igrača Franza Beckenbauera, Josepha „Seppa“ Maiera te spomenutog Müllera 1965. dolazi u visoki dom njemačkog nogometa. Bavarci se preko noći etabliraju kao vrhunska momčad, koja u prvoj sezoni u Bundesligi osvaja treće mjesto prvenstva. 1966. i 1967. osvajaju njemački kup te kup pobjednika kupova 1967. Čajkovski je u to vrijeme najpopularniji trener Bundeslige. 1968. prelazi u Hannover 96 te dobiva rekordnu trenersku plaću od tadašnjih 35.000 maraka.

Uspjehe, koje je slavio s Bayernom nažalost kasnije nije uspio ponoviti. Sjedio je na klupama grčkog AEK-a, zagrebačkog Dinama, FC Nürnberga, FC Kölna te Kickersa iz Offenbacha. Karijeru završava u atenskom AEK, s kojim je već prije osvojio dva prvenstva te ostvario niz od 29 utakmica bez poraza.

„Bez nogometa, ja mrtav čovjek“

Nakon završetka karijere, Čik je ostao vjeran svojoj najvećoj ljubavi nogometu. Skoro svaku domaću utakmicu Bayerna pratio je s tribine, a televizijske prijenose nikada nije propuštao. Iako je München smatrao svojim domom nikada nije naučio njemački 'kako Bog zapovijeda'. „Nisam učitelj njemačkog, nego nogometa“ izjavio je jednom prilikom na očajnom njemačkom. „Bez nogometa, ja mrtav čovjek“ jedan je od najčešće korištenih citata, koji je istovremeno i njegova životna filozofija.

Čik, koji je nadimak dobio zbog svoje visine ili bolje rečeno nizine od 164 cm, bio je svojevremeno tehnički izvrstan bočni igrač. On je donosio prevagu te je slovio za glavnog vođu najbolje jugoslavenske reprezentacije svih vremena u 40-im i 50-im godinama. Njegov brat Željko je također bio uspješan igrač i trener. Braća Čajkovski su 1950. zajedno nastupili na SP-u u Brazilu.

Trener Čajkovski je više bio osjećajan nego racionalan te je odluke donosio uglavnom instinktivno. „Bio je sve osim ambicioznog radnika, bio je čovjek, koji je uživao u životu, volio je poštapalice, dobru hranu te je bio lud za nogometom“, piše u jednoj od knjiga o FC Kölnu. Na travnjaku i na klupi je bio autoritet, ali u slobodno vrijeme je bio prijatelj s igračima. To je oduvijek smatrao tajnom svoga uspjeha.

Na kraju ga je ljubav prema dobroj hrani koštala i života. 1990. dobiva srčani udar. Nakon operaciju na otvorenom srcu gubi 20-ak kilograma. Nakon toga potpuno mijenja prehrambene navike i prestaje ponedjeljkom igrati nogomet sa starijim kolegama FC Bayerna. No, 1998. je ovog šećeraša dokrajčila amputacija noge. Nakon što je danima proveo u umjetnoj komi i borio se za život, uspijeva se probuditi, ali se od tog teškog udara ne uspijeva oporaviti te 27. srpnja 1998. umire u jednoj bolnici u Münchenu.

Autor: M. Jeličić / Munzinger Archiv

Odg. urednik: Anto Janković