Zemlje Balkana imaju više sličnosti no razlika

Kada su vijesti loše, one stižu iz Bruxellesa, a kada su dobre, za njih je zaslužna vlastita vlada - da ovu metodu koriste stare članice EU je već odavno poznato. No u međuvremenu je ova taktika postala omiljena i na periferiji Europske unije, a prakticiraju je i one zemlje koje tek žele u EU.

Recimo stopostotne carine, koje je Kosovo uvelo na srpsku robu, što je bila reakcija na pokušaje Beograda da blokira pristup Kosova Interpolu. Postoji li veća proturječnost europskom duhu od uvođenja arbitrarnih carina i onemogućavanja suradnje na polju sigurnosti? A što je još gore, građani obje zemlje podržavaju ove korake.

Političke igre moći umjesto pomirenja

Drugi primjer: Bugarska prijeti vetom na pristup Sjeverne Makedonije Europskoj uniji. Slično kao što je Grčka 28 godina blokirala pristup svom sjevernom susjedu na putu ka međunarodnim institucijama, sada Bugarska ispunjava populističke želje i slavodobitnički zahtijeva da Skopje preispita svoj odnos prema prošlosti.

"Casus belli" je ovaj puta pitanje kome pripada revolucionar Goce Delčev. On je bio Bugarin, rođen u Osmanskom carstvu, a osnovao je makedonski revolucionarni pokret VMRO. Jedna zajednička komisija povjesničara bi sada trebala razriješiti spor. Zasada su barem su došli do zaključka da dva naroda imaju zajedničko srednjovjekovno naslijeđe.

Ali, moderno doba se pokazalo kao kamen spoticanja, zato što se u okviru socijalističke Jugoslavije pojavila autonomna makedonska nacija, što je Sofija je zadrto odbijala priznati.

Zašto baš sada dolazi do ovakvog skandala? Bugarskoj predstoje važni lokalni izbori, a desničarski ekstremisti, iscrpljeni od sudjelovanja u vladajućoj koaliciji, čini se da traže neprijatelje i pogodne političke poruke.

Ili Bosna i Hercegovina. Tu zbog političkih igara moći u oba entiteta nije moguće doći do pomirenja i do jedinstva ove problematične zemlje. Osim toga, na putu ka EU postoji i konkurentska borba između zemalja kandidatkinja, što potpaljuje negativna osjećanja protiv susjednih zemalja. Tko je bliže cilju, Sjeverna Makedonija ili Albanija?

Oslanjanje na EU, za konsolidaciju nacionalnih država

Značaj europskih integracija se u određenoj mjeri pretvara u njegovu suprotnost. Umjesto da se nacionalne razlike pokušaju prevladati udruživanjem ekonomskih resursa (kao što su to činile države osnivačice EU-a 1950-ih) , balkanske zemlje se oslanjaju na EU kako bi konsolidirale svoje nacionalne države i dale legitimitet vlastitim političkim elitama.

Ove male balkanske države su nastale razgraničavanjem od susjeda, i uz pomoć geopolitičkih "sponzora" iz vremena oko Prvog svjetskog rata, odakle i potječe pojam "balkanizacija". Podsticaj u pravcu ujedinjavanja često dolazi izvana: od saveznika kao u slučaju poslijeratne Jugoslavije, od Varšavskog pakta i NATO, a sada od europskih projekata poput "Berlinskog procesa" iz 2014, koji pokušavaju kroz financijsku podršku pomoći boljoj integraciji.

No pitanje je: može li Balkan i bez tog podsticanja izvana ovu integraciju vidjeti kao smislen cilj? Za to bi bilo potrebno najprije prestati države te regije dijeliti na članice EU i kandidatkinje, jer te su zemlje su veoma slične jedna drugoj. Prosječne zarade su između 400 i 600 eura, samo su u Grčkoj i Hrvatskoj nešto više. Članice EU Bugarska i Rumunjska su neznatno ispred zemalja kandidatkinja Srbije i Crne Gore, koje su pak tek nedavno započele pristupne pregovore.

Infrastruktura je svuda loša, nacionalni protekcionizam često ometa trgovinu i investicije, a turizam je veoma važna privredna grana za cijelu regiju. Zbog masovnih migracija ogromne su rupe na tržištu rada. Najveći broj valuta je slab ili su vezane uz euro kao bugarski lev. Crna Gora i Kosovo, bez obzira što nisu članice eurozone, kao valutu koriste euro. A još nismo ni počeli nabrajati sve ono što je tim zemljama zajedničko kada je riječ o muzici, kuhinji, jezicima i običajima.

Političari su ostali u XX stoljeću

Zar ne bi ove sličnosti mogle biti osnova za tješnju regionalnu suradnju? Nedavno su Sjeverna Makedonija, Srbija i Albanija raspravljale  o moćnosti da se napravi neka vrstamale "Šengen zone" za ove tri zemlje. Zašto ne bi i Bugarska i Rumunjska pristupile ovoj grupi? Zbog sličnog životnog standarda to ne bi dovelo do velikih migracija iz jedne u drugu zemlju, a granični promet i trgovina bi profitirali od otvorenih granica.

Ali, Bugarska i Rumunjska na to gledaju s velikom rezervom, boje se da ih možda više ne bi primili u europski šengenski prostor, ako pristupe nekom regionalnom malom Šengenu. No, u osnovi je to upravo obratno. Jer, što se više surađuje na regionalnom nivou, to je lakše postati dio Europe. Slične forme i suradnje bi se takođe mogle zamisliti i u drugim oblastima, bez da se čeka na prepopruke Europske unije, primjerice u transportu, zaštiti okoliša, komunikacijama ili bankarstvu.

Ova vizija bi se mogla dalje razviti u pravcu neke regionalne grupe - kao što su to Nordijski savjet, Baltička skupština, Beneluksu ili Višegradska grupa - koja bi se zalagala za interese Balkana kao regije. Ovo bi se moglo dobro uklopiti u geometriju "koncentričnih krugova" koji se upravo formiraju.

Balkan neće biti u središtu tih krugova, ali ne mora biti ni na autsajderskim pozicijama. Zašto je implementacija takve regionalne integracije toliko komplicirana? Između ostalog zbog suparništva između Srbije i Bugarske, ili zbog pokušaja Grčke i Srbije da preuzmu vodeću ulogu u regiji. Osim toga Hrvatska i Rumunjska odbijaju da ih se uopće gleda kao balkanske zemlje.

Iz Sjedinjenih Američkih Država i Rusije pak stižu oprečni utjecaji, a populisti su uveliko zaokupljeni evociranjem duhova prošlosti. No u regiji Balkana su političari važniji od građana i poduzetnika; a oni strahuju da će postati beskorisni i zbog toga radije ostaju u XX stoljeću.

IIvajlo Dičev je profesor kulturne antropologije na Univerzitetu u Sofiji. Predavao je i u Njemačkoj, Francuskoj i Sjedinjenim Američkim Državama.