Zbogom automobilu - i na selu?

"Kod nas skoro nema nekoga bez auta. Dva, tri, četiri automobila po obitelji su zapravo normalno", kaže Britta Seifert. Već po tome je jasno da ona ne stanuje u gradu: potraga za mjestom za parkiranje bi onda bila svakodnevna noćna mora. Ona živi u Krälingenu, mjestašcu duboko u Eifelu na zapadu Njemačke s jedva 400 stanovnika. A njezino selo nipošto nije iznimka kad je riječ o osobnim vozilima.

Jer tko u Njemačkoj živi u provinciji, vozi automobil. Autobusi često niti ne prometuju do udaljenih mjesta, željezničke tračnice tu nerijetko ni ne postoje. Eifel je zapravo gorje - tamo se čak vozila izazovna dionica utrke Tour de France, ali bicikl nije ozbiljna opcija, pogotovo po oštroj zimi i ledu kakav često zna biti.

Zato ne čudi kako u njemačkoj provinciji 90% kućanstava ima barem jedno osobno vozilo. U velegradovima je druga priča: tamo je gotovo već polovica kućanstava bez svog auta. Ali Britta Seifert objašnjava: u njezinom mjestu više nema gotovo ničega, za gotovo sve treba ići u sljedeće veće mjesto, Rheinbach. Autom joj do tamo treba dvadesetak minuta, autobus vozi dvostruko duže, a i prometuje samo jednom na sat - nedjeljom i praznikom još rjeđe. "Zato je javni prijevoz tu potpuno neprivlačan jer da nešto obavim što autom obavim za sat vremena, autobusom trebam najmanje tri sata."

Zaštitnicima klime - premalo

Toga je bila svjesna i nova njemačka vlada: bez obzira koliko se stranka Zelenih zalagala za zaštitu klime i bila protiv osobnih automobila, na koncu je u sporazum o koaliciji došla tek formulacija kako se "i izvan gradova svim građanima mora omogućiti umrežena, svakodnevna, plativa i mobilnost prikladna za zaštitu klime". 

Za Andreasa Kniea, angažiranog znanstvenika iz Berlina koji se bavi digitalnom mobilnošću, je to puno premalo. On tvrdi kako i ova vlada zapravo potiče automobile, a optužuje i ovu koaliciju kako ne želi ukinuti čitav niz privilegija kao što je privilegija službenog automobila, potpora dizela, paušalna nadoknada za putovanje na rad, slobodno parkiranje, a smeta mu i što nije uvedeno načelno ograničenje brzine.

Berlinčanin kojem je na raspolaganju i podzemna željeznica i autobusna mreža i glavno je čvorište svake vrste prometa najprije pred očima ima zaštitu klime - i tu je uvjeren kako bi vozači automobila morali i platiti pravu cijenu svoje udobnosti. To nije samo gorivo, nego i posljedica koju tako nanose klimi i okolišu.

Traže se novi putovi

No auto u provinciji nije luksuz ili hir, nego potreba. Mora se još naći način kako izaći iz začaranoga kruga problema javnog prijevoza: u tako mala mjesta se autobusima ne isplati ići, a sad u koroni je još manje putnika. A tako javni prijevoznici čak još prorjeđuju svoj vozni red što pak vodi do još manje putnika.

Rješenje bi bilo promišljenije i digitalno umrežavanje  prometnih čvorišta gdje bi se skupljali putnici i iz zabačenijih predjela. "Mora se nanovo organizirati glasovita 'posljednja milja' tako da svi ljudi mogu svojim mobitelima organizirati svoj dolazak na to čvorište bez da imaju svoj auto", misli Knie.

To bi se moglo organizirati na razne načine: onaj tko već putuje svojim autom, mogao bi povesti nekoga sa sobom. Moglo bi se razmisliti i o taksijima koji bi primali novčanu potporu za takva putovanja, sama sela bi mogla organizirati svoje autobuse koje bi vozili dragovoljni vozači, a mogli bi stvoriti i svoju flotu električnih vozila za javnu uporabu. 

Opcija su i takozvane "autostop-klupe": tko sjedi na njoj, pokazuje da želi prijevoz.

I u Krälingenu se radi na budućnosti

Berlinski znanstvenik tu ne želi odustati niti od bicikla: traži da svaka cesta mora imati i svoj posebni trak za bicikliste, a to bi moglo biti napravljeno već na postojećim prometnicama. Toga već ima u Nizozemskoj ili Danskoj i to funkcionira. 

Doduše, to baš nisu zemlje s nekakvim brdima, ali zato predlaže da se ide pješice: gotovo polovica udaljenosti i na selu je dugačka od jednog do četiri kilometara. Britta Seifert mora priznati kako je njezina kći u školu išla biciklom, ali kako je i prečesto doživjela opasne susrete s automobilima koji su je pretjecali. Sad i ona ima "mini-auto" - mala vozila s ograničenjem brzine kakva u Njemačkoj smiju voziti i maloljetnici, ali tako ispada da u njezinoj tročlanoj obitelji sada imaju tri automobila.

Ali Britta Seifert je angažirana članica općinskog vijeća područja Altenahr i kaže kako i oni itekako razmišljaju o nekakvoj alternativi osobnim vozilima. Postavljene su i neke "autostop-klupe", a odobrena je i potpora za prijevoz taksijem za starije i učenike. Doduše, nedavna poplava Ahra je zaustavila mnoge projekte o kojima se razmišljalo već i zbog toga jer se moraju obnavljati prometnice - za automobile. "Ali ta priča još nije završena. Mislim da će u budućnosti još nešto doći."