Zbog čega država kupuje umjetnine?

Bivši njemački kancelar Willy Brandt je početkom sedamdestih prvi pokrenuo inicijativu da njemačka država počne sakupljati umjetnička djela. Od tada je povjerenstvo za kupovinu, čiji se članovi mijenjaju svakih nekoliko godina, za državu kupilo oko 1.500 umjetničkih djela. Ugledni kustosi, voditelji muzeja i drugi stručnjaci za umjetnost pri tomu su se nahodili po vlasitom ukusu. Neke obavezne smjernice koju bi trebalo slijediti nema.

No zbog čega je uopće važno da država skuplja umjetnička djela? "Na kulturi počivaju temelji naših vrijednosti, a umjetnost nas potiče na razmišljanje i promišljanje", napisao je državni ministar kulture Bernd Neumann u katalogu izložbe "Samo ovdje" postavljene u Bonnu. Na toj se izložbi može vidjeti izbor umjetničkih djela koja je njemačka država otkupila u zadnjih pet godina. Tu se umjetnost doživljava kao odraz jedne nacije, kao izraz vrijednosti. A nisu kupovana samo djela njemačkih umjetnika nego i umjetnika iz drugih zemalja, koji žive i djeluju u Njemačkoj.

Po cijelom svijetu

Djela s ove izložbe inače drijemaju u nekom depou ili vise po ministarstvima ili njemačkim veleposlanstvima diljem svijeta, odnosno po drugim državnim institucijama. Dio ove državne zbirke je isto tako posuđen, dat raznim muzejima na korištenje na neograničen rok. Sredstva kojima državno povjerenstvo za kupovinu umjetnina raspolaže su skromna. Za razdoblje od pet goidna, nešto više od 2 milijuna eura. Obzirom na izrazito visoke cijene na tržištu umjetnina, to je zaprepašćujuće malo. Kupuje se isključivo po sajmovima u zemlji i inozemstvu, između ostalog i zato da bi cijeli posao bio transparentan i javan.

No Susanne Kleine iz poznate izložbene institucije u Bonnu "Bundeskunsthalle" (na naslovnoj fotografiji), koja je birala djela za ovu izložbu, u ovim ograničenim financijskim sredstvima čak vidi dobru priliku: "Mali budžet kupca nije hendikep, već prije sreća. On povjernstvo primorava da se okrene bazi i prouči što se tamo upravo događa." Zbog toga u ovoj zbirci nema velikih imena zapadnonjemačke poslijeratne umjetnosti. Ako ih i ima, onda su umjetnici poput Gerharda Richtera, Georga Baselitza ili Anselma Kiefera zastupljeni tek manjim djelima, uglavnom na papiru.

Nikako ne zaboraviti povijest

Nema baš nikakvih naputaka kakve bi teme izabrana umjetnička djela treba obrađivati. No članovi umjetničkog povjerenstva naravno znaju za koga kupuju. Stoga ima upadljivo puno djela koja se bave poviješću Njemačke. "najvažniji kriterij pri izboru nije snaga izraza u trenutku stvaranja djela, već potencijal da djelo bude relevantno i u drugim vremenima", kaže članica postave aktualnog umjetničkog povjerenstva Anne-Marie Bonnet. Ona ukazuje i na to da se mnogi mladi umjetnici rado bave poviješću zemlje. "Današnja generacija ni u kom slučaju ne zaboravlja povijest, nije da ju malo zanima proticanje vremena.

Pažljivo korištenje umjetnosti u drugim kulturnim prostorima

Na izložbi u  Bonnu posjetitelji na uvid dobijaju tek dio raznolike državne zbirke. A kako se na primjer, biraju umjetnička djela koja će stajati u njemačkim predstavništvima po svijetu? "Veleposlanici imaju slobodan pristup djelima, kad im se nešto svidi, onda to mogu postaviti u svojim kućama", objašnjava voditeljica povjerenstva za kupovinu umjetničkih djela Rosa Schmitt-Neubauer. Naravno, pri tomu se mora voditi računa o određenim kriterijima. U nekoj islamskoj zemlji na primjer mora se posebno paziti kako se koristi zelena boja. Ili umjetnička djela koja prikazuju ženske aktove - to se tamo isto ne može izložiti, objašnjava Rosa Schmitt-Neubauer. Pojedina djela zbirke Savezne Republike Njemačke uvijek se posebnom pažnjom provjeravaju i procjenjuju: od trenutka kad ih se kupuje na nekom sajmu pa do njihova postavljanja u javnim prostorima.