Zbog čega političari podnose ostavke?

Za političare vrijede drugačija mjerila nego za obične građane. Ne samo da se zahtjevima za ostavkama kažnjavaju i najmanji, tzv. bagatelni prekršaji, već vrijedi i nepisano pravilo: nije dopustivo sve što je legalno.

Moral u politici igra onoliko veliku ulogu koliko je to u pojedinoj zemlji u datom povijesnom trenutku uobičajeno: ono što je recimo u Italiji nedopustivo, u Švedskoj može biti samo po sebi razumljivo, ono što je u Njemačkoj još jučer bilo nezamislivo danas je možda baš poželjno.

"Adios Amigos!"

Početkom veljače 1993. godine je tisak otkrio da je tadašnji bavarski predsjednik vlade, Max Streibl, išao na putovanja u daleke zemlje na račun različitih privatnih firmi. Mada sam Streibl u tome nije vidio ništa problematično, pritisak javnosti satjerao ga je u kut. Pred istražnim odborom Bavarskog parlamenta on je izjavio: "Imati prijatelje - je li to kod nas u CSU-u sramota? I zbog toga vam kažem: saludos amigos!"

Nakon ovog govora Streibl je podnio ostavku, a njegov slučaj je dobio svoje ime: Afera amigo. Tri godine ranije je već premijer pokrajine Baden Württemberg, Lothar Späth morao napustiti svoj položaj nakon što je otkriveno da mu je privatna tvrtka SEL platila krstarenje na moru.

Što smije običan građanin, ne smije političar

U studenom 1999. se pod udarom kritika našao tadašnji premijer Donje Saske Gerhard Glogowski zbog prigovora da mu je let u okviru svadbenog putovanja platio turistički koncern TUI: "Načelo da je svatko nevin dok mu se ne dokaže suprotno, koje važi za sve, čini se da ne vrijedi za političare mog ranga, jednako kao ni mogućnost da se branim u redovnom postupku. Funkcija predsjednika vlade, te čast moje obitelji i moja osobna su ovim neopravdanim optužbama ugroženi. Ja sam zbog toga predsjedniku parlamenta podnio ostavku."

Deset godina kasnije je šef sindikata zaposlenih u uslužnim djelatnostima ver.di, Frank Bsirske, za dlaku izbjegao istu sudbinu: šef svih smetlara, čistačica i medicinskih sestri je između ostaloga i član Upravnog odbora Lufthanse. U toj funkciji je iskoristio legalnu mogućnost besplatnih letova i putovao avionom od Frankfurta do Los Angelesa prvom klasom. Cijena? Prava sitnica - samo 12.152 eura. "Nemoralno!", uzviknula je javnost. Bsirske se jedva izvukao: javno je priznao da je pogriješio i naknadno platio kartu iz vlastitog džepa.

Primjera nemoralnog povezivanja privatnog i javnog kod političara je mnogo. 1993. je Guenter Krause morao podnijeti ostavku na mjesto ministra prometa nakon što je otkriveno da je kućnu pomoćnicu plaćao novcem kojeg je dobijao od ureda za nezaposlene. 2001. je tadašnji ministar obrane Rudolf Scharping vojnim avionom iz dežurnog sastava letio na odmor na Mallorcu.

Tko visoko leti...nisko pada...i uzdiže se još više

A 2002. je ostavku podnio tadašnji glasogovornik stranke Zelenih za unutarnju politiku Cem Özdemir nakon što je otkriveno da je za privatne letove koristio nagradne milje odnosno nagradne bodove koje je skupio na službenim letovima: "Ja sam predsjednika stranke Fritza Kuhna obavijestio da podnosim ostavku na funkciju i da neću biti član sljedećeg sastava Bundestaga. Prigovore na svoj račun ne mogu opovrgnuti i ne mogu više voditi predizbornu kampanju koja bi bila u skladu s mojim uvjerenjima."

Mada on sam tu grešku nije vidio, jednako kao ni njegovi stranački kolege, javnost je bila drugog mišljenja. Tadašnji šef stranke Fritz Kuhn je najbolje objasnio suštinu ostavke: "Ovakva odluka je bolna, ali je konzekventna. On time sprječava nastajanje štete, kako za stranku, tako i za čitav parlamentarni sustav."

Što se samog Özdemira tiče, njemu je ta odluka na kraju možda dobro i došla: šest godina kasnije on je došao na čelo stranke Zelenih, kao prva osoba stranog porijekla u Njemačkoj na jednoj takvoj funkciji.

Autor: Zoran Arbutina

Odg. urednica: Snježana Kobešćak