Zašto Washington pooštrava ton?

Mjere američke vlade dolaze prekasno. Prekasno za ljude u Južnoj Osetiji koji su izgubili živote prilikom vojnih akcija obje strane. Potpuno pretjerana reakcija Moskve bila je jednako fatalna kao i prethodni agresivni koraci Gruzije. Da SAD nije spriječio ovo potonje čudi, pogotovo zato što je američka ministrica vanjskih poslova Condoleeza Rice u regiji bila još u srpnju i tamo razgovarala i s Rusima i s Gruzijcima. Ako je tada imalo dala naslutiti da će SAD tolerirati akciju Gruzije u Južnoj Osetiji ili je čak vojno podržati, sada se mora zapitati koliko je i sama suodgovorna za tragediju do koje je došlo.

Bush u Pekingu

Kada su događaji krajem pošlog tjedna krenuli svojim tokom, američki predsjednik Bush je bio na Olimpijskim igrama u Pekingu. I očito nije smatrao potrebnim ozbiljno se miješati u krizu na Kavkazu. Vjerovao je valjda čovjeku kojega je svojedobno pozvao na privatni posjed svoje obitelji u Maineu - Putin više doduše nije predsjednik, nego premijer, ali Bushu je bilo dovoljno njegovo obećanje da Rusija u Gruziji samo želi povratak stanja od prije 6. kolovoza. No, iza kulisa su diplomatske žice bile užarene - Moskva se time očito nije dala dojmiti.

Europljanima treba SAD

Kada se prošlog ponedjeljka vratio iz Pekinga i kada ga je njegov tim savjetnika za sigurnost izbrifirao, njegove riječi su postale oštrije, izraz lica tvrđi. No, trebala su proći još dva dragocjena dana da bi Bush konačno počeo djelovati. U međuvremenu su Europljani doduše isposlovali jedan mirovni ugovor, ali očito nisu mogli izvršiti dovoljno jak pritisak da bi se on stvarno ispoštovao. Za to im je bila potrebna pomoć Sjedinjenih Država. I sada su je dobili u obliku humanitarne pomoći koju bi američke zračne snage i marinci trebali dopremiti u Gruziju. Tako je Bush vratio lopticu Moskvi.

Nema straha od vojnog sukoba

Rusija sada mora dokazati kako se, kao prvo, drži svojih obećanja da će ostaviti otvorene puteve prema Gruziji. A kao drugo, mora učiniti sve kako bi američki avioni i brodovi stigli neoštećeni na svoj cilj. Sve drugo bi Washington vidio kao direktnu konfrontaciju.

O vojnom sukobu do sada, srećom, još nitko ne govori. A tko traži još veći pritisak na Moskvu, morao bi biti oprezan. Bush sada radi upravo ono što je svijet od njega tražio za vrijeme iračke krize: daje prednost diplomaciji. Da američki predsjednik sada podržava mirovne napore Francuza, tonovi su koji se iz Washingtona već dugo nisu mogli čuti.

I iako se ne može ne uočiti da su Sjedinjene Države izgubile na utjecaju, one su jedine koje se nečim mogu suprotstaviti Moskvi. A Europljani se moraju nadati da će im to uspjeti.