Zašto pčele vole Berlin?

Uzgajanje pčela u strogo urbanim središtima nije toliko nov fenomen. Pamte ga i bivši stanovnici DDR-a, a da ne spominjemo legiju Njujorčana koji drže košnice u stambenim objektima. Ipak, Berlin je obuzela prava pčelomanija od prije nekoliko godina. Posjedovati košnicu postaje stvar prestiža, pokazivanja ekološke osviještenosti i, dakako, PR-a. Kako drukčije objasniti da ih veliki hotelski lanci smještaju na svoje ravne krovove, da ih u svoja dvorišta postavljaju škole, vrtići ili crkve te da ih se građani ne libe smjestiti na svoje balkone.

Prema posljednjim statistikama, broj pčelara u Berlinu narastao je na 570, s tendencijom rasta. To su svakako dobre vijesti za berlinski ekosustav za koji se smatra kako je u posljednjih deset godina izgubio 30 posto pčela. No u udruzi Berliner Honig (Berlinski med) ipak imaju razloga za brigu. Njezina osnivačica Annette Müller objašnjava nam kako novi trend uzgoja pčela u gradu donosi sa sobom nekoliko problema.

Prvo i osnovno, mnogi kupuju košnice samo da bi ih bacili nakon što shvate da pčelarstvo i nebriga ne idu zajedno. "Bavljenje pčelama nije stvar zabave, mada se može odlično iskoristiti u reklamne svrhe u slučaju, na primjer, hotelskih lanaca", kaže Müller koja predvodi pčelarsku udrugu kojoj je cilj da visokokvalitetni i prirodni berlinski med bude dostupan svakome.

Fini gradski med

Na prvi pogled čini se kontradiktornim da gradski okoliš može biti mjesto proizvodnje izvrsnog meda, no upravo je to slučaj. Prednost gradova je što imaju vrlo raznoliku floru, pogotovo Berlin koji ima daleko najviše zelenih površina među svim europskim metropolama. To medu daje višu kvalitetu nego da je uzgojen u ruralnim sredinama kojima dominiraju monokulture, često opterećene pesticidima. Tržište je, k tome, preplavljeno uvezenim i prerađenim medom čija je jedina privlačnost niska cijena .

Udruga Berliner Honig to želi promijeniti. "Želimo da berlinski pčelari dobiju poštenu cijenu za svoj proizvod i da nastave proširivati svoj posao. Jedno je kada netko postavi dvije košnice na svoj balkon zato što je danas popularno imati pčele, no za iole ozbiljniju proizvodnju potrebno je barem 200 do 300 košnica", objašnjava Annette Müller.

Povijesne okolnosti Berlina također su presudile o tome tko, gdje i koliko ima pčela. Bivši DDR davao je subvencije za proizvodnju meda, tako da u istočnom dijelu grada ima daleko više ljudi s većim brojem košnica (od 20 do 30). Na berlinskom zapadu nije bilo nikakvih potpora za pčelare. Ljudi su u najbolju ruku držali jednu ili dvije košnice, što je slučaj i danas. No, sve se to odnosi na stariju generaciju pčelara koja prirodno nestaje. Njihov sve manji broj je, uz nekoliko epidemija, bio razlogom naglom padu broja pčela u gradu u proteklom desetljeću.

Na njihovo mjesto danas dolaze brojni mlađi Berlinčani, od trideset ili četrdeset godina, no pitanje je koliko će njih opstati nakon što prođe trenutačni entuzijazam.

Ima pčela, nema cvijeća

Što na sve to kažu gradske vlasti? Ukratko, ne kažu ništa. Košnice je potrebno prijaviti, ne traže se uvjeti za njihovo postavljanje, ali jednako tako pčelari ne mogu očekivati nikakvu potporu grada. Unatoč općenitoj dozvoli za posjedovanje pčela, Annette Müller priznaje kako je barem 10 posto pčelara neprijavljeno jer drže košnice na različitim dijelovima grada. Svaku je onda potrebno prijaviti na drugom mjestu, to komplicira veterinarski pregled...ljudi naprosto prešute.

Komplikacije s uzgojem pčela u gradu nisu samo administrativne naravi. Premda je služi kao odlična reklama i materijal za fotografiranje, držanje košnica na krovu je neprimjereno. Svaka može težiti i po 30 kilograma, nošenje po stepenicama vrlo je riskantno i nepraktično, a da ne pričamo kako zahtijevaju redovito održavanje. "Koji je smisao toga?" - pita se Annette. Njoj je, naravno, drago da pčele dobivaju na popularnosti pa makar i po cijenu propagandnih akrobacija. Jedan takav primjer je hotel na Alexanderplatzu koji na na krovu drži košnice mada u radijusu od četiri kilometra, koliko se pčele najviše udaljuju od košnice, nema dovoljno zelenila.

Uz to je problem u gradovima i sa zarazama. One se u gradskom okolišu šire velikom brzinom zbog blizine košnica jedne drugoj. Rezultat su dramatični pomori pčela kada do zaraze dođe. Na kraju nemali broj pčelara u proljeće iznosi košnice u parkove gdje ih sakrivaju od gradskih vlasti. Ali tu ih često netko ukrade ili uništi.

Pčelarima ne teku med i mlijeko

Kada se med i proizvede, nije ga uvijek lako prodati. Tako primjerice udruga Berliner Honig odlično posluje s nekoliko hotelskih lanaca i supermarketa, no iz istog razloga njihove proizvode odbijaju neke trgovine s organskom hranom. Premda se radi o medu proizvedenom na najprirodniji mogući način, činjenica da stoje na polici obične samoposluge kao da je nepremostiva prepreka za stroge pristalice organskog načina proizvodnje hrane . Mnogi, s druge strane, ne vjeruju da mala teglica meda može koštati šest ili sedam eura. No, bez adekvatne naknade za uloženi trud berlinski pčelari će i dalje tapkati na mjestu.

Činjenica da se danas sve više ljudi u Berlinu počinje baviti uzgojem pčela tradicionalni berlinski pčelari načelno pozdravljaju, ali ih istovremeno smeta pomodnost novootkrivenog gradskog pčelarstva. Kao da do jučer ni pčele ni pčelari u Berlinu nisu postojali. Kao da je bilo potrebno nekoliko senzacionalnih medijskih priča iz New Yorka da bi se stanovnici njemačke metropole masovno zaljubili u taj zanat, umjesto da prošetaju par ulica dalje i shvate kako već odavno istu stvar radi njihov susjed.

Autor: Krešimir Dujmović

Odg. ur.: Zoran Arbutina