Zašto predizborne ankete griješe?

Ispitivanja javnog mnijenja pred izbore u posljednje vrijeme više liče na lutriju. Nedavno su ankete u Velikoj Britaniji ukazivale na tijesnu utrku između Konzervativne i Laburističke stranke – a konzervativci su onda uvjerljivo osvojili apsolutnu većinu. Predviđan je neizvjestan ishod referenduma o škotskoj neovisnosti, kao i referenduma u Grčkoj o mjerama štednje. Na kraju je u Škotskoj razlika između dva tabora bila 10 posto, a u Grčkoj čak 22 posto. Slično je bilo u Izraelu, gdje istraživači javnog mnijenja nisu ni naslutili uvjerljivu pobjedu premijera Netanjahua.

Greške, dakle, tako krupne da mogu uzdrmati povjerenje u ankete uopće. Treba li onda vjerovati predviđanjima uoči unutarstranačkih izbora kod američkih republikanaca i demokrata i, konačno uoči samih predsjedničkih izbora?

Kako se uzme, kaže Charles Franklin, suosnivač portala pollster.com. Podsjeća da su na prošlim predsjedničkim izborima 2012. Ispitivači javnog mnijenja odradili precizan posao. „Prosjek svih anketa je točno predvidio pobjednika u svim saveznim državama osim Floride, u kojoj je bilo veoma, veoma tijesno.“ Ali zato su prošle godine, dodaje Franklin, „sve ankete pogriješile kod izbora za guvernera savezne države Kentucky. A opet, nekoliko tjedana kasnije, ankete su točno predvidjele guvernera Louisiane i bile jako blizu točnog odnosa glasova.“

Bežični problem

Predizborne Ankete u Sjedinjenim Američkim Državama i u drugim zemljama sve se češće suočavaju s tehničkim problemom koji utječe na njihovu pouzdanost. Naime, sve manje ljudi uopće ima fiksne telefone u kući. Tradicionalno se ispitivanja birača uglavnom obavljaju putem fiksne telefonske mreže, posebno u SAD-u gdje osoba koja prima poziv najčešće mora platiti i dio troškova tog poziva. Kako sve više obitelji posjeduje samo mobilne telefone, teže je dobiti dobar uzorak jer brojevi mobilnih telefona obično nisu u imenicima ispitivača, kaže Donald F. Kettl, profesor političkih znanosti na Sveučilištu Maryland. „Štoviše, danas je lako identificirati tko naziva – posebno na mobilnim telefonima.“

Mnogi ljudi se ne javljaju na nepoznate brojeve ili najprije puste da odgovori telefonska sekretarica. A osim tog tehnološkog napretka ima još jedan trend – sve manje ljudi uopće želi sudjelovati u anketama. Prema jednoj studiji iz 2012. tek devet posto ljudi uopće hoće odgovoriti na pitanja anketara. Michael Steele, profesor statistike na Sveučilištu Pennsylvania, kaže da su ankete u kojima tek svaki deseti ispitanik pruži odgovor – bezvrijedne.

Drugačijeg je mišljanja Charles Franklin. On kaže da slab odaziv sam po sebi ne mora upropastiti anketu. „Slab odaziv nije važan sve dok razlozi za apstinenciju nisu političke prirode.“ Recimo tamo gdje glasači jedne stranke nemaju povjerenja u medije i ankete pa u pravilu odbijaju sudjelovanje, anketa će pokazati manju podršku toj stranci od realne. Franklin kaže da ispitivanja javnog mnijenja zapostavljaju mlađe i slabije obrazovane ljude jer je do njih teže doći.

Previše republikanaca

Teško je predvidjeti ishod neizvjesne borbe – posebno za republikansku nominaciju – jer različite ankete primjenjuju različite metode. „Da shvatite anketu morate znati točna pitanja i na koji način je napravljen uzorak“, kaže stručnjak za statistiku Steele. „Najkorisnije ankete su one koje su ponovljene. Tada bez obzira na moguću dvosmislenost pitanja dobivate više informacija tako što usporedite rezultate prve i ponovljene ankete.“

Donald F. Kettl navodi da je nevolja kod republikanaca i to što ih u predizbornoj utrci sudjeluje čak 12, a u jednom trenutku ih je čak bilo 15. „Posebno u malim federalnim jedinicama u kojima je teško napraviti reprezentativni uzorak od onih koji žele sudjelovati u anketi velik broj kandidata znači da će mnogi kandidati biti na razini statističke greške.“ Treba li onda, uz tolike nedoumice, uopće vjerovati ispitivanjima javnog mnijenja? „Ne vjerujem im nimalo“, kaže Kettl. „Ali kao i svi ostali, čitam svaku anketu na koju naiđem.“