Zašto Nijemci vole osamdesete?

Iz radija se čuje Nenin "99 Luftballons", u Bonnu desetine tisuća prosvjednika formira ljudski lanac za mir, Dawid Bowie provodi noći u klubovima Zapadnog Berlina. Tako mnogo zamišljaju uzbudljive i buntovne 80-te godine, jedinstveno poslijeratno desetljeće, na polju kulture i politike.

Jedna reprezentativna online-studija instituta YouGov, po nalogu novinske agencije DPA je došla do rezultata da su 80-te najomiljenije desetljeće građana Njemačke. Naime na pitanje u kojem poslijeratnom desetljeću bi htjeli živjeti, 23 posto je odgovorilo na prvom mjestu s 80-tim, zatim dolaze 70-te (18 posto), 90-te i ovo desetljeće (13 posto svaka). Manje popularne su 60-te (9 posto), prvo desetljeće ovog milenija (5 posto) i 50-te (4 posto).

Rezultat studije nije iznenađenje: knjige o subkulturi 80-ih su posljednjih godina bestseleri - ne samo kada je u pitanju David Bowie i njegov divlji noćni život u Zapadnom Berlinu. Izložbe o umjetnosti 80-ih u Njemačkoj su izvanredno posjećeni događaji.

Berlin, kultni grad 80-ih

Berlin je u posljednjih nekoliko godina u anketama za mlade među tri najomiljenija grada u svetu. Naravno, to ima veze s 80-ima: Mnogi posjetitelji Berlina žele vidjeti tragove zida koji je nekada dijelio Njemačku prijestolnicu. U glavama mnogih mladih ljudi je povijesni događaj koji je Nijemce – i to u cijelom svijetu - u pozitivnom smislu doveo na naslovne stranice: pad Berlinskog zida. I to kao rezultat mirne, nenasilne revolucije u kojoj nije ispaljen ni jedan metak.

Godine koje su prethodile 9. studenom 1989. bile su ispunjene političkim nabojem. Dok su u DDR-u mladi uz poklič "Mi smo narod", demonstrirali za miran novi demokratski poredak, omladina Zapadne Njemačke je početkom 80-ih počela organizirati velike mirovne skupove. Kroz mirovne kampove, sjedeće blokade i ljudske lance, oni su izražavali nezadovoljstvo trkom u naoružanju između supersila i izgradnjom novih nuklearnih elektrana.

Najpoznatiji događaj: u listopadu 1983. godine, oko 150 000 ljudi na prosvjedima protiv NATO saveza. Čak je i bivši kancelar Willy Brandt bio među govornicima koji su se okrenuli protiv planova njemačke vlade: stacioniranja projektila i krstarećih raketa s nuklearnim bojevim glavama, uključujući i čuveni Pershing 2, u Zapadnoj Europi i Zapadnoj Njemačkoj. Manje je poznato da su usprkos masovnom i dugotrajnom mirovnom pokretu, projektili ipak stacionirani u Zapadnoj Njemačkoj. Tek 1987. su sovjetsko rukovodstvo pod Mihailom Gorbačovim i SAD za vrijeme Ronalda Reagana, postigli dogovor o postupnom razoružanju.

Pa ipak, ekološki i mirovni pokreti iz 80-tih postižu dugoročni uspjeh: 1983. stranka Zeleni ulazi u Bundestag – odjeveni u ručno pletene džempere i tenisice. Čak 20 posto birača mlađih od 24 godine je početkom 80-ih glasalo za novoosnovanu stranku Zeleni ili za alternativne biračke liste. Tijekom političkih previranja u jesen 1989. godine, dijelovi istočnonjemačkog mirovnog pokreta priključuju se Zelenima i tako nastaje "Savez 90 / Zeleni" koji pod tim imenom postoji i danas.

Nove seksualne slobode

Preokret 80-ih godina donosi i novi odnos društva prema homoseksualnosti. Usprkos zakonima koji su još uvijek branili istospolne odnose (ali ne i na istoku) homoseksualnost se u obje njemačke države u to vrijeme prakticirala relativno otvoreno. Ljudi su se sastajali u kafićima, u kinima, u diskotekama.

Ali u isto vrijeme se pojavio i zloduh osamdesetih: AIDS odnosno SIDA . Bolest je prvi put dijagnosticirana 1981., a tri godine kasnije, identificiran je virus HIV. U Njemačkoj je 1990. gotovo 42.000 osoba inficirano HIV-om i više od 5000 je i oboljelo od AIDS-a. U DDR-u su samo 133 građana zaražena smrtonosnim virusom Do ujedinjenje je u Istočnoj Njemačkoj 27 građana umrlo od AIDS-a.

Vonj poslijeratnih godina mora nestati!

Malograđanska tjeskoba, koja dominira Njemačkom, posebice 50-ih i 60-ih, konačno je nestala 80-ih. Simbol novih sloboda je uglavnom Berlin, podijeljeni grad koji i vojno uživa jedinstveni status. Mnogi mladići u zapadnom dijelu grada profitiraju od toga – jer ne moraju služiti vojsku. A u četvrtima blizu zida nastaje anarhistčko-pankerska scena.

U Berlinu, Hamburgu i Kölnu nastaju grupe umjetnika koji žele pobjeći od zamrle avangarde i rigidne umjetnosti tog vremena. Oni sami sebe zovu „Divljim mladima“ (Junge Wilde), kritičari ih nazivaju "neo-ekspresionistima".

Čežnja za 99 balona

Osamdesete godine, usred hladnog rata i pod paskom autoritarnog roditeljskog doma, nudile su jednostavno jasne slike neprijatelja. Današnjim mladima je lako identificirati se sa buntovnicima tog vremena koji su uspjeli nešto postići. Naše vrijeme svakako nije siromašnije izazovima - i očigledno da bi mnogi Nijemci, potajno, rado gledali kako u nebo lete Neninih 99 balona ...