Zašto nam se neke stvari gade?

Knut Fuhrmann se spušta niz metalne ljestve u bazen za pročišćavanje otpadnih voda. Na površini tamne tekućine je pjena i nekoliko nabubrenih ženskih uložaka. Još nekoliko centimetara i Fuhrmannova glava će nestati ispod površine tamne tekućine, a tada počinje njegov posao. Knut Fuhrmann je ronilac u bazenima otpadnih voda. On cijevi za dovođenje zraka čisti od nakupina kose, prezervativa, ženskih uložaka i omogućava da u bazen dolazi dovoljno zraka kako bi bakterije mogle raditi svoj posao. Ono što je za Fuhrmanna normalno kod mnogih od nas izaziva gađenje. Koliko god je to neugodno, ima i jednu dobru funkciju, kaže Harald Euler, profesor psihologije na Sveučilištu u Kasselu. "Gađenje je intuitivna mikrobiologija, a tu sposobnost nam je dala priroda. Ono sprječava da u sebe unosimo opasne tvari." Gađenje nas štiti od nevidljivih opasnosti kao što su otrovi i uzročnici bolesti.

Različiti uzroci iste reakcije

To načelo vrijedi svugdje u svijetu. Ljudi se slažu da su im odbojni i odvratni leševi, otvorene rane, izmet, urin, gnoj, pokvarena hrana i neke životinje kao štakori ili crvi. I taj osjećaj gađenja izražavamo jednakom mimikom lica, bez obzira na kulturu.

Ali, već kod hrane postoje razlike od kulture do kulture. Filipinski specijalitet balut nastaje tako da se pačja jaja stave pod patku ili u inkubator tako dugo dok se ne počne razvijati plod, s vidljivim kljunom i začecima perja. Jaje se tada skuha i jede izravno iz ljuske, malo posoljeno. Zašto se nama gadi ono što druge kulture smatraju specijalitetom?

Osjećaj pripadnosti skupini

"Prehrambeni tabui se prenose uzorom i oponašanjem", kaže Euler. U zajednici u kojoj živimo učimo doživljavati neke stvari kao odbojne. Dovoljno je da netko za stolom napravi grimasu gađenja i svi ćemo znati, oprez, tu bi nešto moglo biti opasno. Ali, gađenje ne funkcionira samo kao upozorenje, kaže Euler: "Kad ljudi skupa jedu i skupa im se nešto gadi, to jača skupinu, ona se time razlikuje od drugih."

No, i gađenje se mora naučiti. Do druge godine se djeci gotovo ništa ne gadi. Ona sve do čega dođu stavljaju u usta i ako roditelji ne paze stavit će u usta i izmet i golog puža. Tek kasnije djeca nauče dva čarobna zakona gađenja koji su za odrasle sami po sebi razumljivi.

Svladavanje gađenja

Prvi je zakon kontakta: sve što dođe u dodir sa stvari koja izaziva gađenje i samo postaje gadljivo. Nitko ne bi pio mlijeko koje je promiješano mrežicom za ubijanje muha. Jer, na njoj se možda nalaze neki uzročnici bolesti. Drugi je zakon sličnosti: sve što je slično nekom odvratnom predmetu i samo je odvratno. Zato čovjek nikad ne bi jeo juhu iz posude u koju djeca obavljaju nuždu, makar ona bila potpuno nova. "Sve je to pitanje asocijacije", kaže profesor Euler.

A to se može i promijeniti. Čovjek samo mora biti dovoljno često biti izložen gadljivoj stvari i osjećaj gađenja se mijenja. To Euler naziva desenzibilizacijom. Ronilac u bazenima za pročišćavanje otpadnih voda Knut Fuhrmann to potvrđuje. On sada bez problema ulazi u bazene sa smrdljivom tekućinom. "Treba svladati unutarnji osjećaj gađenja. Ja sad to vidim kao glib i ništa više."