Zašto ljudi plešu?

Prostorija puna srebrnih lopti, različite težine, promjera dva metra. Pored njih moraju proći svi posjetitelji Dresdenskog muzeja o higijeni koji žele posjetiti izložbu o plesu. No već ovdje, usred tih lopti i gužve, nešto se događa. Lagani pokret pomiče lopte, one se međusobno dodiruju. Ljudi im se miču s puta, smiju se. Ples - već najmanji pokret pokreće puno toga!

U pokretu

Ples, kaže Colleen M. Schmitz, kuratorica izložbe u Dresdenu, jedna je od najstarijih izražajnih formi. On puno govori o tome kako se ponašamo jedni prema drugima i kako vidimo sami sebe. Dakle, on je puno više od obične površne forme izražavanja, koja kao pokret nestaje odmah nakon što je izveden. Višestruka značenja koja se kriju ispod površine valcera, breakdancea ili hip-hopa u muzeju su predstavljena na krajnje zanimljiv način. Kroz izložbu vode dvije međusobno povezane linije: takozvana "znanstvena" s knjigama, skulpturama, video snimkama, fotografijama i crtežima te "plesna", koja posjetitelje uvijek iznova tjera na kretanje.

Balet je bio popularan već na dvoru u Versaillesu, klasicizam ga je reformirao, a u razdoblju romantizma je doslovce dotjeran do savršenstva: sa specijalnim haljinicama i baletnim cipelicama. Plesači i plesačice izazivaju divljenje. Danas se kult tijela i pokreta inscenira prije svega u video snimkama i fotografijama, dok je ranije taj kult dolazio do izražaja uglavnom u slikama i skulpturama.

Pomicanje granica

Povijest plesa je obilježena očuvanjem i promjenom, reformama i kršenjem pravila, socijalnim pečatima, novim navikama i poljuljanim podjelama uloga. Ples je oduvijek iskušavao granice i mijenjao društvene konvencije. I kod valcera je tako. Najprije ga se smatralo opscenim, jer su parovi bili preblizu jedan drugome i u brzim okretima dolazili u nezgodne položaje. Sve to su pak premašili kasniji, daleko slobodniji plesovi 20. stoljeća. Novi plesni stilovi su uvijek sa sobom donosili promjene. Mijenjali su se odnos spolova, moda, pravila ponašanja, naš odnos prema seksualnosti. Ples je uvijek izražaj duha vremena, zato često ima i samo određeni rok trajanja.

Ono što povezuje sve plesove širom svijeta je, kako kaže kuratorica Colleen M. Schmitz, "potraga za određenim identitetom". Mladi eksperimentiraju s vlastitom seksualnošću, narodni plesovi čuvaju lokalne običaje, mnogi plesovi potiču čežnju za stranim zemljama, ali i nastanak klišeja kao što je slučaj kod temperamentnih plesačica flamenca. Danas suvremeni ples profitira od onoga što se razvija na ulicama. Primjer: spontani flash-mob, koji se koristio u političke svrhe, recimo u znak prosvjeda protiv silovanja žena u Indiji.

Promjenjive slike tijela

Najvažniji instrument plesača ili plesačice je njihovo tijelo. No i tu se s vremenom ukus mijenjao. Ono što je još jučer smatrano ružnim, danas je lijepo. I obratno. Francuz Xavier le Roy, rođen 1968., eksperimentira s tijelima u pokretu kao s materijalnom koji je moguće oblikovati. Ruski plesač Vaslav Nijinski (1889. do 1950.) svojim je pozama koje mogu biti i ženske i muške već prije nekoliko desetljeća doveo u pitanje klasično poimanje spolova. A crna američka plesačica Josephine Baker (1906. do 1975.) 20-ih je godina prošlog stoljeća, plešući odjevena samo u suknjicu od listova banane, medijski učinkovito kritizirala rasističke predrasude.

Izložba u muzeju u Dresdenu, koja je postavljena na 1.200 četvornih metara, mijenja svoje posjetitelje. Njihova lica dobivaju mekše crte. Oboružani slušalicama zajednički lupkaju nogom u taktu. A na sudjelovanje u plesnim eksperimentima prvenstveno su spremni mlađi posjetitelji. Kuratorica Colleen M. Schmitz želi da oni kući ponesu želju za plesom. I spoznaju da je svakoga moguće zaraziti plesnom groznicom. Pa zato: Let's dance!