Zaboravljena sredina

Erozija demokracije je nesaglediva. Gotovo na sve strane građani odjednom biraju desnicu ili ekstremnu desnicu. To je sredina koja se predaje afektivnom radikalizmu. To su prosječni građani koji se osjećaju zapostavljeni od stranaka – koji „sustav“ optužuju za svoj bijes i svoje frustracije. Oni odbacuju stranke jednako kao i vladavinu elita. Bijesni građani su ljutiti na državu – i ta energija je uperena protiv demokratskih pokušaja za pronalaženje rješenja, jednako kao i protiv doseljenika, protiv slobodne trgovine i protiv globalizacije. Bijesni građanin desnice živi u svom malom zabarikadiranom svijetu. On želi obraniti svoju domovinu, svoju zemlju, skeptičan je i sumnjičav, a ponekad i više od toga prema Bruxellesu i EU. Bijesni građanin se buni protiv „onih tamo gore“ – tako je u Francuskoj, Engleskoj, Poljskoj, Italiji, Njemačkoj, Danskoj i SAD-u.

Ujedinjuju se

I on traži stranke, koje toj frustraciji, tom bijesu daju program i okvir. Bio to Nacionalni front, UKIP, danska Narodna partija, bio to njemački AfD, Wilders u Nizozemskoj ili flamanska Narodna stranka u Belgiji. To su mali, obični građani. Njihove vrijednosti su vrijednosti dobrih starih vremena, koja su odavno prošla. Oni nisu kozmopoliti. Nisu otvoreni prema svijetu. Oni najvećim dijelom odbijaju doseljenike i strance, posebno kada dolaze iz stranih kulturnih krugova, kao što su islamske zemlje od Afganistana do Maroka.

U njihovom programu se kaže: branite se i ne dajte se strancima. I što se više etablirane stranke i umjereni političari povezuju protiv bijesnih građana i birača, to se društvo više razjedinjuje i to se odlučnije nezadovoljni povezuju protiv „onih tamo gore“. Većina stanovništva postaje nesigurna i ne zna kako se postaviti prema tom afektivnom radikalizmu.

Bijes se pretvara u mržnju

Uz to se poprilično mijenja i ton, na internetu ovako i onako, ali i javne klevete i uvrede, recimo Angele Merkel, su postale svakodnevica ispod svake razine. U međuvremenu kao da je nestala pristojnost i svaka mjera. Čini se kao da je slogan, što glasnije i kreštavije, to uspješnije. Apeli za više razuma, pristojnosti i ljepše manire očigledno ne stižu daleko. Postoje dijelovi demokratskog društava do koje politika više ne dopire. Tamo vlada učahurenost. Tamo kruže teorije zavjere i bijes se pretvara u mržnju.

To je frustracija zapostavljenih, sredine koja se osjeća zapostavljenom. To je sredina koja nosi društvo i državu: kroz lojalnost i porezna davanja. To je sredina koja gleda kako njihova ušteđevina nestaje zbog politike nulte kamatne stope Europske središnje banke. To je sredina koja vidi kako bogati i superbogati, a ponekad i tvrtke i kompanije, ne plaćaju poraz i odlaze u poreske oaze. To je sredina koja vidi kako su milijuni mladih usprkos dobrom obrazovanju, bez posla. To je sredina koja vidi kako se troše milijarde poreskog novca koji tada nedostaje za normalan život i javne izdatke poput obrazovanja ili vrtića. To je sredina koja škrgućući zubima gleda kako država uzdržava one bez zaposlenja. Ta sredina bira desnicu, s ljevičarskim patosom. I ona se raduje da „oni tamo gore“, u što se u međuvremenu ubraja i medije, podignutog kažiprsta pozivaju na jedinstvo kako bi zatim od njega odustali. Frustracija desnice duže će pratiti demokracije nego što to elite misle.