Zamršeno klupko banaka i europskih država
4. srpnja 2012U državu se uvijek može pouzdati. Države su uspostavile takva pravila prema kojima banke i s malo vlastitog novca mogu pomicati velike kotače - i prevelike, ispostavilo se kasnije. Banke su državama zahvalile tako što su godinama kupovale državne obveznice europskih vlada. Banke su ih mogle kupovati, a da za njih ne polažu vlastiti kapital. U euro-zoni je došlo i do toga da su zemlje s juga kontinenta profitirale od unije i na osnovi boniteta Njemačke pravile velike dugove uz niske kamate.
Kada je 2008. godine propala američka banka Lehman Brothers, zaljuljale su se i brojne europske banke. Države su priskočile u pomoć milijardama eura kako bi spriječile raspad financijskog sustava. Samo Njemačka je dala 39 milijardi eura. Irska je nacionalizirala banke i 2010. zabilježila minus od 32 posto u državnom budžetu.
Zajedničko propadanje u bezdan
Dok su irske banke svoju državu otjerale u bankrot, u Grčkoj je država ugrozila vlastite banke. One su posjedovale većinu državnih obveznica Grčke koje su u proljeće 2010. postale bezvrijedne. U pomoć je priskočila Europska središnja banka koja je kupila grčke obveznice, što je za mnoge ekonomiste bio "smrtni grijeh".
I banke ostalih zemalja euro-zone su bile pogođene ovakvim razvojem događaja. Njihov lobi je uvjerio vlade u Parizu i Berlinu da usvoje paket pomoći za Grčku. Tako su banke dobile na vremenu i otarasile se grčkih obveznica. Rizik je prebačen na leđa država, odnosno poreznih obveznika.
Središnja banka povećala zbrku
U Europi su potom smanjeni kriteriji za sigurnosne depozite, kako bi se pomoglo bankama u državama kojima je stalno padao kreditni rejting. Johann Eekhof, direktor Instituta za ekonomsku politiku na Sveučilištu u Kölnu, upozorava. "Time je naravno međusobna ovisnost banaka i država postala ogromna, jer je bilo jasno da države neće moći vratiti dugove."
Bankama su omogućeni jeftini krediti, a od njih se tražilo da kupuju obveznice država u problemima, što se događalo prvenstveno u Italiji i Španjolskoj, kaže Clemens Fuest sa Sveučilišta Oxford. "Kad španjolska banka kupuje obveznice svoje države, a refinancira ih uz pomoć Europske središnje banke, to je kao da se novcem središnje banke financira jedna država. To samo povećava međusobnu ovisnost."
Rizik se prebacuje na porezne obveznike
Španjolska nije više u stanju sama zatvoriti rupe u bilancama banaka koje trpe zbog propalih hipotekarnih kredita. Vlada u Madridu je zatražila europsku pomoć. Drugim riječima: dugovi su prebačeni na leđa poreznih obveznika cijele euro-zone.
Fond za stabilizaciju eura ESM tako može biti još veći nego sada, ali neće biti u stanju da pokrije sve dugove koje banke imaju u svojim bilancama. U iduće dvije i pol godine prispijevaju na naplatu državne obveznice, odnosno dugovi u visini od ravno tri bilijuna eura. Države i banke su tako uvezane u klupko u kojem jedni ovise o drugima. Postoji li izlaz? Postoji, smatra Clemens Fuest. "Ili će gubitke pretrpjeti vlasnici i vjerovnici banaka, te vlasnici državnih obveznica, ili će ti dugovi biti prebačeni na leđa poreznih obveznika."
Spirala dugova se mora prekinuti
Fuest se zalaže za to da gubitke snose dioničari banaka i kreditori država. To da netko snosi odgovornost vlastitim kapitalom spada uostalom u temelje tržišne privrede.
Johan Eekhof, osim toga, predlaže cijepanje velikih banaka na više manjih. Velike banke ne smiju ugrožavati cijeli sustav u slučaju da bankrotiraju. Bankovna unija i zajednički nadzor financijskih institucija bi također mogao doprinijeti da se raskine međusobna ovisnost. Osim toga, treba povećati sigurnosni, vlastiti kapital banaka. Trenutno je definirano da on iznosi devet posto od ukupnog kapitala s kojim se posluje, što je nedovoljno, smatra Eekhof.