Zagreb i Sarajevo: bez optimizma uoči izbora u Hrvatskoj

S konačno odobrenim pregovorima Bosne i Hercegovine za prijem u članstvo Europske unije, nanovo se otvara i pitanje odnosa prema toj zemlji iz najbližeg zapadnog susjedstva – Hrvatske. Naročito otkako je, što se hrvatske politike tiče, potenciran  ogled dvojice izglednih konkurenata za preuzimanje izvršne vlasti nakon predstojećih izbora u toj zemlji. Posrijedi su, jasno, aktualni premijerAndrej Plenković i predsjednik RH Zoran Milanović. Potonjem je Ustavni sud osporio mogućnost kandidature s te pozicije, doduše, ali to još uvijek ne znači, sudeći po njegovoj reakciji, da on takvu zabranu neće zaobići.

Što se prema tome može očekivati u razvoju – ili stagnaciji – odnosa dviju susjednih zemalja u slučaju da pobjedu odnese sadašnji premijer, a što ako to bude onaj stari, današnji predsjednik? Pritom je pozicija utjecaja Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu nesumnjivo određena nekolikim faktorima, počev od činjenice da je posrijedi jedina zemlja-članica EU-a među bosanskohercegovačkim susjedama. Nadalje, RH je supotpisnica Daytonskog sporazuma kojim je prije nepuna tri desetljeća zaustavljen rat u toj državi-kandidatkinji za prijem, jer su tamošnji Hrvati jedan od triju konstitutivnih naroda BiH.

Spoticanja oko Komšića

O tome smo porazgovarali s dvojicom hrvatskih analitičara vanjske politike tj. međunarodnih odnosa, ujedno poznavatelja djelovanja spomenutih izbornih kandidata. No postoji li, za početak, neka bitna točka u vezi s BiH, a s kojom se Milanović i Plenković – slažu? „Svakako, a to je tretman Željka Komšića koji je za obojicu u Hrvatskoj persona non grata“, naglasit će Božo Kovačević, nekadašnji političar i diplomat RH, a poznato je da Hrvatska suštinski ne prihvaća toga ipak samo nominalnog predstavnika Hrvata u BiH. Posrijedi je definitivno najveći problem na kojem već godinama zapinju odnosi tih dviju država.

„Ali hrvatski predsjednik i premijer se razilaze već oko pristupa i javnoga govora o tom problemu. Plenković je svakako učinio veliki korak naprijed inzistiranjem na komuniciranju između dviju vlada, mada je izostao drugi neophodan korak“, drži Kovačević. Drugi korak, to bi po njegovu mišljenju morala biti komunikacija između predsjednika RH i predsjedništva BiH koje je u Bosni i Hercegovini zaduženo za kreiranje vanjske politike. Bit će zanimljivo vidjeti što će u toj komunikaciji pridonijeti odluka Europske unije o pregovorima s BiH, uz neminovno daljnje intenziviranje aktivnosti između BiH i RH.

Kovačević ističe da je je tema izbora članova predsjedništva BiH, koliko god bila važna, ipak pretjerano ostala u fokusu hrvatske vanjske politike. Zainteresiranost i diplomatski utjecaj su razumljivi, ali to bi po njemu svejedno morali rješavati akteri u samoj Bosni i Hercegovini, a ne toliko u susjednim zemljama. „Ubuduće bi moglo do izražaja dolaziti više nešto drugo: što je veća spremnost hrvatske i bošnjačke komponente za ulazak BiH u EU, to je izraženija spremnost Milorada Dodika, lidera Republike Srpske, da učvrsti svoju i RS-ovu privrženost Rusiji“, uvjeren je tako Božo Kovačević, bivši veleposlanik RH u Moskvi.

Propuštena ranija prilika kandidiranja BiH za EU

„Što se Plenkovića i Milanovića tiče, teško je zamisliti viši stupanj eskalacije sukoba između njih, od ovog sad. Ako nas zanima kako bi se to moglo odraziti na relacije spram BiH, uočimo da je Milanović prije ipak pozivao na suradnju, kao što predviđa Ustav RH. Plenković je dosta brzo konstatirao da ga ta suradnja ne zanima, a Ustavni sud nije tad uopće reagirao, dok sad na Milanovićev ustavnopravni izazov reagira promptno. To nam daje pouku da će i u slučaju BiH trebati više zrelosti i napora od strane RH", smatra Kovačević, inače predavač na Visokoj školi međunarodnih odnosa i diplomacije Dag Hammarskjöld u Zagrebu.

Da je šteta to što Bosna i Hercegovina nije ranije kandidirana za EU, međutim, vjeruje politolog i medijski komentator Davor Gjenero. Naime, on upozorava da je riječ o zemlji s izuzetnim regionalnim geopolitičkim značajem te generalnom pozadinom, „S tim da ona posjeduje daleko veći kapacitet za europeizaciju u svom općem društvu, građanskim krugovima i udrugama, kao i u onima akademskim, negoli u svojoj političkoj klasi bilo kojih nacionalnih određenja. Taj potencijal morao je biti iskorišten u ranijim prilikama i projektima za približavanje Europskoj uniji, a znamo da ih je bilo", izjavio je Gjenero za DW.

No da se vratimo na enigmu s Plenkovićem i Milanovićem glede odnosa između RH i BiH: Gjenero prednost ipak daje premijeru, kad se radi o dosad viđenim potezima i efektima. „On igra svoje u nevelikom manevarskom prostoru", kaže on, „nastojeći Hrvate u BiH odvući od političkog radikalizma, što je hrvatski tamošnji lider Dragan Čović velikim dijelom i prihvatio. Sve je tako svedeno na pitanje izbornog zakona, ali i Plenković bi nasuprot tome bio puno jasniji kad bi imao hrabrosti poput, nekoć, Stipe Mesića, da poruči Hrvatima u BiH kako je Sarajevo njihov glavni grad, dok im je Zagreb oslonac.“

Perspektiva novog pomaka RH udesno

„Plenković to zacijelo i misli, iako se ne usuđuje izgovoriti. Milanović, s druge strane, ja bih rekao – uopće ne misli tako. Njegova ideja bi se dala svesti na pomisao kako će Srbi jednom definitivno napustiti zamisao cjelovite BiH, a 'mi onda ne smijemo ostaviti naše s onima trećim'. Nešto je slično tome, otprilike, jednom i izjavio, a to je užasna logika koja ne ostavlja prostora konstruktivnijem pristupu. No imao je naš predsjednik i drugih nastojanja opstrukcije, negativnih poruka i naginjanja radikalizaciji u BiH, oslanjajući se na najgore strukture među bosanskohercegovačkim Hrvatima“, drži Gjenero.

Ovaj politolog pritom smatra da Milanović šalje signal HDZ-ovim poklonicima da ih Plenković – izdaje. No i to da će se politika HDZ-a prema BiH pomaknuti natrag udesno čak i ako Plenković trijumfira. „A zanimljivo je da je čak Tomislav Karamarko, u vrijeme njegova vođenja HDZ-a, imao snage poručiti Hrvatima u BiH da - zaborave na treći entitet“, napomenuo je finalno Davor Gjenero. Plenkovićev status nije uzdrman samo po Milanoviću, dakle, nego i interno-stranački. U svakom slučaju, naši sugovornici baš i nisu optimistični kad je perspektiva odnosa RH-BiH posrijedi, bez obzira na rezultate izbora u Hrvatskoj.