"Zadnja postaja čežnji"
2. studenoga 2009Sve lošiji radni uvjeti u Njemačkoj su doveli do toga, da mnogi Nijemci traže posao u inozemstvu: liječnici koji sele u Norvešku, majstori koji idu u Nizozemsku, Dansku ili Kanadu, nisu više rijetki. Da ne spominjemo umirovljenike, koji svoje zadnje dane provode u Španjolskoj. Njemačka televizija je puna reportaža o Nijemcima u potrazi za srećom izvan granica domovine. Južna Koreja se dosad nije spominjala u tom kontekstu. No to nadoknađuje dokumentarni film "Zadnja postaja čežnji“, koji se uskoro počinje prikazivati u njemačkim kinima.
Film je djelo Korejke Sung-Hyong Cho koja živi u Njemačkoj. Radnja se odvija u takozvanom "Njemačkom selu“, koje je u Južnoj Koreji steklo određenu popularnost. "Ovaj sandučić ovdje, već pet godina krivo visi. U međuvremenu je jedan mjesec pravo visio, ali izgleda da je čavao opet zarđao. Opet krivo visi. Kad bolje razmislim, krivo visi od kada sam tu. Inače je sve ostalo u redu."
Willi Engelfried je jedan od tri umirovljenika, koji je odlučio staračke dane provesti u Južnoj Koreji i s tim izborom je sasvim zadovoljan. Sva trojica su oženjena Korejkama, koje su prije trideset godina došle u Njemačku kako bi radile kao medicinske sestre. U Njemačkoj su se osjećale dobro, no čežnja za korejskom domovinom je na koncu prevladala. Tako su prihvatile ponudu povratka kući. Omogućena im je izgradnja kuća po povoljnijim uvjetima. To je s jedne strane znak zahvale svim medicinskim sestrama i rudarima, koji su u Njemačkoj radili i dio svog novca slali u domovinu, što je na kraju pomoglo pri svladavanju gospodarske krize.
S druge strane je to način samoodržanja, jer pokrajina Namhae na jugu Južne Koreje, gdje se nalazi "Njemačko selo“ Dogil Maeul, vodi bitku s manjkom stanovništva. Drugi od trojice Nijemaca, Ludwig Strauss-Kim, kaže: "'Njemačko selo', to ime ne bi uopće smjelo postojati. U njemu žive samo tri prava Nijemca. Osim toga su i naše korejske supruge opet postale Korejke. I tu se može dogoditi da ja mislim, a da žena upravlja, i to da korejski upravlja."
Tri Nijemca, glavna atrakcija sela
Zabavno je promatrati Nijemce kako otvoreni, prate svoje supruge, kada ove opet uranjaju u svoju staru kulturu. Kako s njima idu u korejsku saunu, kako posjećuju tradicionalne plesove ili kako sudjeluju u obredu u hramu: "To moraš tri puta ponoviti. Moraš to sam raditi. Ja ti sada neću pokazivati. Da, sve to radimo… Ne svađajte se zbog vjere… Možeš nešto zaželjeti… Dabogda ostali zdravi."
Mirnim slikama redateljica Sung-Hyong Cho prikazuje suživot tri para, koji su svaki za sebe osobe koje privlače simpatije. O njima Cho kaže: "Stvarno imam ogromno poštovanje prema ovim Nijemcima. Ja ne bih sa 65 ili 70 godina napuštala zemlju u kojoj sam živjela. Gdje živi moja obitelj, moja rodbina i prijatelji. Ali oni su upravo to učinili… Ali što je zanimljivo jest činjenica da sam uvijek mislila da Nijemci sve planiraju unaprijed i da su organizirani. Ali ovi muškarci, koje sam ovdje upoznala, su glede toga drugačiji. U tim godinama su željni zabave i avantura."
Vrtni patuljci mame turiste
U starosti imati želju upoznati nove stvari, interes za strano i nepoznato, to je osobina koja krasi glavne aktere filma što ga na kraju čini zanimljivim. Mada se čini dosta čudnim kako žive u "Njemačkom selu" u kućama s crvenim krovovima, s vrtovima koje krase vrtni patuljci i koji su nenamjerno postali atrakcija. Nekada čak i policija mora doći kako bi spriječila turiste da sa svojim kamerama ne bi prešli granice ograde. Film nikako ne pokušava idealizirati život njemačko-korejskih parova. Nažalost ne objašnjava kako su parovi živjeli u Njemačkoj, jesu li bili integrirani u društvo, jesu li tamo ostavili svoju djecu, koliko teško im je pala selidba ili povratak u Južnu Koreju. Samo je jedna stvar jasna: kontakt s vanjskim svijetom za ovu trojicu Nijemaca ostat će težak.
Autor: Bernd Sobolla / M.Jeličić
Odg. urednik: Anto Janković