Zabrane koncerata: lake note za teški sukob

Trgovački sud u Pazinu je ovoga ponedjeljka (13.3.) odlučio da se sporni koncert u pulskom Domu Sportova Mate Parlov, kojeg je gradonačelnik Pule Filip Zoričić nedavno zabranio, ipak se neće održati. Otkazivanje tog narodnjačkog koncerta u Puli, a zatim i u Osijeku, proteklih je tjedana potaknulo raspravu o razlozima i kontekstu takve mjere lokalnih vlasti u RH. Gradonačelnici Pule i Osijeka zabranili su nastup pojedinih izvođača iz Srbije te Bosne i Hercegovine u gradskim prostorima zbog „očuvanja identiteta“ svojih gradova koje obojica definiraju prema srednjoeuropskim, mediteranskim i građanskim vrijednostima. Imena tih izvođača su: Duško Kuliš, Ana Bekuta, Zorana Mićanović, Dragan Kojić.

Organizator je od suda u Pazinu nakon zabrane zatražio donošenje sudske privremene mjere kako bi se koncert mogao održati 25. ožujka, kao što je bilo planirano, no sud je utvrdio da za usvajanje tog zahtjeva nisu ispunjene pravne pretpostavke.

To nipošto nije prvi put u 21. stoljeću da je takvo nešto zabilježeno u Hrvatskoj. Ako se zadržimo na novijim slučajevima, primjerice, nedavno je u Kutini zatraženo otkazivanje jednog zapadnjačkog black metal koncerta. Taj zahtjev se obrazlagao time da taj koncert navodno ugrožava kršćanske vrijednosti, a uskoro se reakciji pridružila agresivna objava izvjesnog tjednika kojem je zasmetala jedna kazališna predstava u Zagrebu, posvećena – Lepoj Breni, klasičnoj narodnjačkoj zvijezdi iz Srbije. S druge strane, bilo je i zabrana motiviranih primjedbama iz drukčijeg smjera, npr. za desničarsku hardrockersku zvijezdu Marka Perkovića Thompsona.

U iščekivanju sudskog pravorijeka

Srodnom se krugu intervencija može pribrojiti novovremena globalna tzv. cancel culture iliti kultura otkazivanja nastupa izvođača s porukama neprihvatljivog sadržaja. Pritom se u prvom redu misli na fašističke, rasističke, ksenofobne, homofobne, seksističke i slične stavove. Njima se najčešće i brane ekskluzivne identitetske pozicije koje inzistiraju na pitanjima stila, melosa, etnoporijekla i sličnog. O tome smo porazgovarali sa znanstvenicima koji se na svojim područjima bave analizom kulture i društva odnosno politike.

Muzikologinja te povjesničarka glazbe Lada Duraković s Muzičke akademije u Puli između ostalog istražuje suodnos ideologije i glazbe u 20. stoljeću, a ovdje imamo posla s kompleksom koji nije od jučer. „Održanje i reprodukcija fenomena novokomponirane glazbe od 60-ih naovamo, paralelno sa svim turbulentnim i dramatičnim društvenim promjenama, pokazalo se uspješnijim od znanstvenih diskursa kojima se taj fenomen pokušavao objasniti, a uspio je izmaknuti i sustavnijim, metodičnim muzikološkim vrednovanjima“, upozorila je ona. No, uz napomenu da bi samo takvo vrednovanje, uostalom, bilo jalovo i promašeno.

„Estetski evaluirati čitave prakse i žanrove“, dodale je, „koje bismo mogli, uvjetno rečeno, upisati u 'novokomponirane' - a među koje spadaju i mnogi hrvatski izvođači - teško je izvedivo. Iznimno su raznorodni, nemoguće ih je staviti pod zajednički nazivnik ili ih definirati, a definicije nam i ne trebaju. Ne trebaju nam također ni čuvari glazbenog ćudoređa koji bi ih zabranjivali putem administrativnih regulativa. To je ujedno odgovor na pitanje - što kad bi nekome palo napamet osnivati 'muzikološke komisije' koje bi definirale poželjne i nepoželjne sadržaje."

Pula je kulturni hibrid

Premda je pristalica promišljanja i formuliranja kulturne politike grad(ov)a, Duraković iskazuje naglašenu skeptičnost u vezi s konceptima na kojima bi se te prosudbe temeljile. Osvrće se nadalje na odluku pulskog gradonačelnika Filipa Zoričića: „Njegov imaginarij 'građanske, europske, mediteranske' Pule sa svim njezinim 'bogatim multikulturalnim i multietničkim vrijednostima' zapravo je nacionalistički strah od 'prljanja' grada glazbom s Balkana.“

„Podržavajući stereotipe o mediteransko-europskoj finoći i nadmoćnosti, gradonačelnik upravo podriva paradigmu multikulturalizma i multietničkih vrijednosti koje se temelje na pomirbi dihotomija i njegovanju različitosti. Strah od istoka je izlišan, Pula je kulturni hibrid u kojem su u ranom poraću, prije tričetvrt stoljeća, domicilni skladatelji - Talijani po nacionalnosti - pisali arije i kancone na hrvatskom jeziku, a koje bi onda na terasi Doma JNA drugarski interpretirao neki onodobni Duško Kuliš. Što god na to danas rekli žbiri, žandari i poglavari“, zaključila je Lada Duraković.

Sačekuša iz prošlog stoljeća

No mimo pojednostavljenih razvrstavanja „za" i „protiv" Dean Duda s Filozofskog fakulteta u Zagrebu primarno upućuje na neprihvatljivost već nametnutog odlučivanja u zadanom okviru. „Temeljni problem najnovijeg slučaja zabrane zadobio je u medijskoj reprodukciji pomalo retardirani i repetitivni diskurs, kao da smo u pelenaškom razdoblju popularne kulture, i kao da slične stvari nismo stoput prošli, ali da zapravo iz njih nismo ništa naučili“, tvrdi ovaj profesor s Katedre za teoriju književnosti i kulture.

„Prešućuje se okvir: dakle, živimo u sistemu koji navodno počiva na slobodnoj cirkulaciji ideja, radne snage i roba, ali javnu vlast neće uzbuditi prehrambeni nadomjesci tipa 'sirni pripravak' ili lažna deklaracija prehrambenog proizvoda, iako će se oštro suprotstaviti sličnoj pojavi u svijetu tzv. kulture“, podsjeća Duda i dodaje kako će na to reagirati i manjinske etničke zajednice koje su interpelacijom pozvane da se tako očituju i zauzmu svoje mjesto. Na istu logiku nasjest će izvođači, zatim i legije onih koji najprije ističu, otprilike: „Ja to ne slušam, ali..."

„Naposljetku, tu su moralni paničari, zabrinuti za zdravlje nacije. No popularna kultura“, nastavio je Duda, „najreprezentativniji je kapitalistički tržišni proizvod, i tko to ne razumije, bolje da šuti. U proizvodnom smislu ona ne cvili previše, raspolaže čim raspolaže, zaradi koliko zaradi, živi kako živi. U uvjetima digitalne reprodukcije cirkulira intenzivnije, dostupnije i pluralnije negoli ikad ranije, ali javni gabariti još su uvijek namješteni kao klasična 'sačekuša' iz prošlog stoljeća.“

Pretvaranje u kulturne sveždere

Nadodao je da ga osobito iritira kad se popularni sadržaj pokušava opravdati kategorijama koje su dugotrajno vezane uz elitno i visoko, kako bi se uvele razlike u raspravu. „Kad se odbaci prosvjetiteljstvo, kad se ljudi pretvore u kulturne sveždere, kad već sve može i prolazi, pomalo je besmisleno sudjelovati u ovakvim raspravama i čuditi se. To smo htjeli, to smo dobili, uz dodatnu instalaciju čuvara javnog morala ili revolucije, kako vam je draže. I naravno da fašisti u to ne ulaze", rezolutan je Duda.

Tu dakle više nema mjesta za priče o reprezentativnosti i publici, za pojašnjavanja konotacija i okretanja glave. „Ali ih to ne priječi da implicitno drugim kanalima kreiraju što je društveno prihvatljivo. Uglavnom, sve je to skupa od Pule do Osijeka jedna velika zabuna“, uvjeren je Dean Duda.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu