Zaboravljeni tvorac kineskog čuda

Ulica Fućijang, broj 6. Zgrada stoji pod zaštitom kao kulturna baština. Tipična uličica (Hutong) na istočnom rubu središta Pekinga iz vremena posljednje carske dinastije. Ovdje je od 1984. pa sve do svoje smrti 2005. živio svrgnuti šef Komunističke partije Kine Džao Dzijang. Urna s njegovim pepelom se još uvijek nalazi u ovoj kući na broju 6. To u Kini nije uobičajeno no obitelj pokojnog partijskog funkcionara urnu ne želi pokopati tamo gdje joj vlasti to dopuštaju. Naime na dijelu groblja Babaošan koji je rezerviran za „samo“ gradonačelnike. Na dijelu groblja koje je rezervirano za partijske čelnike, Džau Dzijangu nema mjesta.

Nestanak nakon Tjananmena

Grijeh, do 1989. jednog od najmoćnijih ljudi u Kini, je bio taj da je podržao studentske prosvjede koji su te godine uzdrmali Kinu ali i čitav svijet. Službeno objašnjenje: Džao je u jednom „kritičnom trenutku za državu i Partiju“ podržao nemir i prosvjede i time „unio raskol u Partiju“. Nakon toga je zatvoren u kućni pritvor u kojem je dočekao i smrt 17. siječnja 2005. Glavni prijestup partijskog funkcionara je bio taj što se usprotivio upotrebi oružja protiv studenata. Time je „stao na žulj“ tvrdolinijašima u partiji na čelu s Dengom Sjaopingom koji je u to vrijeme zbog poodmakle starosti službeno obnašao jedino funkciju predsjednika Središnjeg vojnog povjerenstva. No u stvarnosti je još uvijek upravljao zemljom. Isto kao i Deng, kojeg se danas smatra ocem kineskog privrednog čuda, i Džao se zalagao za gospodarsko otvaranje Kine. No on je za razliku od ostarjelog moćnika, tražio i političko otvaranje i stao na stranu studenata koji su tražili upravo to: politički pluralizam, više demokracije i prije svega odvajanje partijskih od funkcija u javnoj upravi. Džao Dzijang je isto tako najavio otvorenu borbu protiv korupcije. To i danas želi i njegov nasljednik Si Jingping. No on, za razliku od Džaoa, ne želi čuti za političko otvaranje.

Zaboravljeni šef partije

Džao Dzijang je na mjesto premijera došao početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća. Njemu se pripisuju i zasluge za uspostavljanje prvih slobodnih trgovinsko-industrijskih zona koje se danas doživljavaju kao temelj kineskoga gospodarskog čuda. „Džao Dzijang je uz Denga Sjaopinga i Hua Jaobanga najodgovorniji za to ključno razdoblje kineske povijesti“, kaže Eberhardt Sandschneider, direktor Njemačkog društva za vanjsku politiku u razgovoru za Deutsche Welle. Bivši političar Bao Tong, koji je u osamdesetima stajao na čelu Povjerenstva za gospodarske reforme, smatra da su Džaove reforme bile ispravne i da i danas to „svatko zna“. „No unatoč tomu danas 99 posto učenika i 90 posto studenata ne zna tko je bio Džao Dzijang. Vladina politika potiskivanja vodi k tomu da se o ovom političaru uopće ne govori“, kaže Bao Tong za Deutsche Welle. Džaova autobiografija koja je u tajnosti snimljena i kasnije objavljena u Hong Kongu je u Kini zabranjena.

Teško do rehabilitacije

Sandschneidera ne čudi da Partija svim silama želi iz kolektivne svijesti potisnuti ime nepoželjnog političara. „Ovo ime prejako podsjeća na događaje 1989. i pokolj na Tjananmenu“, primjećuje Sandschneider. Na pitanje nije li nakon deset godina došlo vrijeme da se Džao Dzijang rehabilitira, njemački stručnjak odgovora kako to današnjem vodstvu nije u interesu. „Tko želi govoriti od Džau taj automatski mora govoriti i o Tjananmenu. A to ne želi nitko”, kaže Sandschneider. Urna Džao Dzijanga bi zato još puno vremena mogla provesti u ulici Fućijang. Jer premještanje posmrtnih ostataka na groblje među bivše rukovodioce Kine bilo bi ravno rehabilitaciji. A to, te pogotovo stvaranje kulta ličnosti oko protivnika partijske linije, u kineskom državnom vrhu trenutno nitko ne želi.