Zaboravljeni osječki dobrotvori

Dolaskom u Slavoniju i Srijem Nijemci nisu donijeli sa sobom samo svoj poslovnu i radnu etiku, već i nadogradnju, svijest o zajednici kojoj pripadaju. Priča o njemačkim filantropima počinje s tri imena: Johann Kohlhoffer, Josef Huttler i Cristian Monsperger.

Povjesničarka Zlata Živaković Kerže objašnjava pozadinu cijele priče: „Krajem 17. i početkom 18. stoljeća nakon više od 160 godina tijekom kojih su vladali Turci, dolazi do pomicanja granice kada su Osmanlije potisnuti do Beograda. Slavonija i zapadni Srijem ostaju golema područja nenastanjene zemlje. Područje je zanimljivo za obrtnike i trgovce i tu dolaze Nijemci iz Austrije, Bavarske i Pruske. Dolazili su pretežito rijekama, splavarili, jer je u to doba to bio najsigurniji, najjeftiniji i najbrži način. Ceste nisu postojale, a šume su bile pune razbojnika. Naseljavale su se cijele obitelji i to je bio prvi val doseljenika koji su dolazili privučeni jednim manje konkurentnim načinom života i većim mogućnostima da se nešto stvori, osnuje vlastiti obrt, vlastita trgovina“, priča povjesničarka Zlata Živaković Kerže o podrijetlu Nijemaca u Slavoniji.

Osijek u to doba nije nimalo ugodno mjesto za život. „Močvare pune malaričnih komaraca, vlažno mjesto bez putova, puno crijevnih bolesti. Događa se da cijele obitelji u nekoliko mjeseci jednostavno obole i umru. U to doba putopisac Fridrich Willim von Taube Slavoniju, Srijem i Osijek naziva 'grobnicom Nijemaca'. Potreba za sirotištem i organiziranom zdravstvenom skrbi bila je očita.“

Priča s tužnim početkom i sretnim završetkom

Kao i mnoge priče sa sretnim završetkom i ova počinje s osobnom nesrećom gostioničara Johanna Kohlhoffera koji je živio u Osijeku u 18. stoljeću (preminuo 1802.). Obiteljska tragedija, smrt kćeri jedinice, potaknula ga je da 29. travnja 1782. cijeli imetak namijeni osnivanju sirotišta u Osijeku. U uvodu njegove oporuke napisano je „da je potresen, ražalošćen gubitkom svoje kćeri jedinice, umrle u cvijetu mladosti, pa da više nema izravnih nasljednika te odlučuje da siročad oba spola učini svojim nasljednicima“. Kohlhoffer je Zakladi ostavio kuću „K trima potkovama“ u Tvrđi, Svratište „Zlatnom orlu“, vinograd u Mađarskoj, kod gradića Villanyja, sve zalihe vina i rakije, gotovinu i utjerane dugove u vrijednosti od 16.680 forinti.

Prepoznavši inicijativu svog sugrađanina, kožar iz Donjeg grada Josef Huttler, (preminuo 1801.) , napisao je 2. prosinca 1782. sličnu oporuku. I on je cijeli imetak, kuću „K zelenom lovcu“ u blizini donjogradske tkaonice svile, vodenicu na Dunavu, 1.600 uštavljenih telećih koža, svu gotovinu, srebro i namještaj u vrijednosti od 35.877 forinti namijenio, također, za gradnju doma za djecu bez roditelja.

Izvršitelj njihovih oporuka bio je isusovac Cristian Monsperger (preminuo u Osijeku 1803.), koji je predavao na osječkoj Isusovačkoj gimnaziji. Budući da je Monsperger bio izvršitelj Huttlerove i Kohlhofferove oporuke pretpostavlja se da je on i potaknuo stvaranje zaklade za gradnju sirotišta u kojoj „cijeli svoj imetak ostaviše čovjekoljubivoj svrsi da se podigne zavod, u kojem bi djeca, siročad bez roditelja, našla nadopunu opskrbi i gdje bi se religiozno i moralno odgajala…“. I Monsperger je 22. siječnja 1803. svoj imetak u vrijednosti od 1.980 forinti pridodao zakladi.

Budući da Osijek nije tada imao novčarskog zavoda, a i grad nije imao svoje zakonito poglavarstvo zakladna su sredstva stavljena pod kraljevu zaštitu i upravu Ugarskog namjesničkog vijeća u Pešti. Iako je grad imao žarku želju da se podigne sirotište do ostvarenja nije došlo ni 1843. kada je zaklada dostigla zadivljujuću svotu od 348.828 forinti. Ozbiljniji zahtjevi za dobivanje zakladnih sredstava počeli su od doba biskupovanja Josipa Jurja Strossmayera, koji se osobno silno zalagao da se Osijeku vrate novčana sredstva i izgradi tako potrebno sirotište. Najveća dopisivanja, moljakanja, i preklinjanja zbivala su se od 1862. do 1867. Novac je konačno 1. kolovoza 1867. odobren i Carski dvorski ured konačno je oslobodio zakladna sredstva i odobrio izgradnju sirotišta iz Huttler-Kohlhoffer-Monspergerove zaklade u iznosu od 72.464 forinte.

U proljeće 1868. počela je izgradnja sirotišta na uglu današnje Strossmayerove ulice i Solarskog trga. Sirotište, koje je danas sjedište Osječke biskupije, izgrađeno je krajem 1869. te otvoreno 3. travnja sljedeće godine. Imalo je 60 mjesta za štićenike oba spola i pokrivalo je potrebe smještaja djece iz Osijeka, ali i iz Virovitičke, Srijemske i Požeške županije.

Budući da je ostavština Huttler-Kohlhoffer-Monspergerove zaklade bila toliko ukamaćena osigurala je u idućem četverogodišnjem razdoblju izgradnju osječke bolnice. 1. studenoga 1874. u Donjem gradu otvorena je Sveopća zakladna bolnica Huttler – Kohlhoffer – Monsperger. Bila je najveća i najmodernije opremljena u istočnom dijelu tadašnje Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Tako je Osijek u drugoj polovici 19. stoljeća dobio – zahvaljujući Huttleru, Kohlhofferu i Monspergeru – dvije društveno korisne i bitne ustanove koje su umnogome oblikovale i današnji urbanistički plan grada.

Kohlhoffer bez ulice

Huttler i Monsperger imaju ulice u blizini bolnice koja je danas nadogradnjom oko prvotne zgrade i proširivanjem izrasla u Kliničko bolnički centar, najveću zdravstvenu ustanovu istočno od Zagreba. No, Kohlhoffer koji je pokrenuo cijelu priču, nepravedno je zaboravljen od gradskih vlasti, pa nema ni svoju ulicu.

Osječka zaklada Slagalica je ipak prepoznala vrijednost u jednoj građanskoj inicijativi, jer o tome je riječ - o inicijativi građana koji su osjećali dug prema sredine iz koje su potekli – pa je ustanovila filantropsku nagradu koja nosi Kohlhofferovo ime. Tu se nisu zaustavili, već svojim projektima koji potiču filantropiju kod najmlađih – osnovnoškolaca – filantropskom akcijom „Jednom kunom do knjiga u školskoj knjižnici“ i edukacijom o djelima prvih osječkih filantropa, educiraju najmlađe o vrijednostima davanja.

Kohlhoffer, Huttler i Monsperger jesu prvi, ali nisu jedini. Nakon njih Osijek pamti Adelu Desaty (rođena Horning) koja je svoj imetak ostavila u dobrotvorne svrhe, Josipu (Josefine) Glembay, učiteljicu koja je osnovala zakladu za siromašnu djecu, biskupa Josipa Jurja Strosssmayera i mnoga druga njemačka prezimena koja su obilježila prošlost i formirala grad kakav jest danas.