Zašto Južni Sudan nema šanse

Prije točno tri godine, 9. srpnja 2011., Južni Sudan je proslavljao svoju neovisnost. Osamostaljenju je prethodio dug i krvav rat koji je trajao od 1983. do 2005. Vlada Sudana i „Pokret za oslobođenje južnosudanskog naroda“ su 2005. potpisali mirovni sporazum i tako postavili temelje nove države o kojoj su se građani izjasnili na referendumu nekoliko godina kasnije. Ipak, za pregovaračkim stolom tada nije bilo predstavnika svih pobunjeničkih skupina. „Taj dogovor nazivan je 'sveobuhvatnim mirovnim sporazumom', ali unatoč tome nije uspio riješiti sve sukobe između regionalnih skupina i središnje vlade“, kaže Jason Mosley iz britanskog istraživačkog centra Chatham House. Sukobi između pobunjenika nikada nisu riješeni. Prvi predsjednik neovisnog Južnog Sudana Salva Kiir i prvi potpredsjednik te države Riek Machar pripadali su različitim naoružanim pokretima i desetljećima su ratovali jedan protiv drugog. Uz to, Kiir potiče iz plemena Dinka, a Machar iz plemena Nuer. Zajednička vlada je izdržala tek dvije godine, a onda je je Kiir otpustio svog zamjenika. Uslijedila je politička borba za moć, a zatim su 15. prosinca 2013. Machar i njegove pristaše pokrenuli novi rat protiv vlade.

Granica ništa ne rješava

Mirovni sporazum iz 2005. počiva na pretpostavci da Sudan neće biti podijeljen već samo reformiran. Iz tog razloga, pojedine sporne točke – uključujući tu i samu graničnu liniju – nisu do kraja razjašnjene. Vođa „Pokreta za oslobođenje“ John Garang poginuo je u padu helikoptera ubrzo nakon potpisivanja, pa je kormilo je preuzeo Salva Kiir. Projekt ujedinjene države je odbačen. Početkom 2011. održan je referendum na kojem se velika većina stanovništva Južnog Sudana opredijelila za otcjepljenje. Peter Schumann, koji je do 2007. upravljao misijom Ujedinjenih naroda u Sudanu, smatra da nije dovoljno učinjeno na rješavanju pozadine sukoba: „Između sukobljenih strana je postavljena granica, pa su ljudi mislili da mogu ignorirati temelje ovog sukoba.“

Kome ide nafta?

Također je ostalo nerazjašnjeno pitanje zarade od ogromnih zaliha nafte, odnosno: kome treba ići novac i o kojim se iznosima radi. Izvori nafte mahom se nalaze u Južnom Sudanu, što je ta zemlja brzo počela koristiti kao sredstvo pritiska protiv svog sjevernog susjeda. Odnosno, Južni Sudan je prestao isporučivati naftu na sjever – i tako blokirao svoj jedini put za izvoz sirovina. „Od kada je Južni Sudan postao neovistan, proizvodnja nafte je uglavnom bila smanjena“, napominje Jason Mosley. Veliki dio prihoda nije ostvaren, i to je još jedan uzrok za aktualnu krizu, smatra Peter Schumann iz UN. Nafta je ključna i u borbama koje se trenutno vode – jedna od važnih strategija Macharovih pobunjenika je da se polja nafte zaposjednu i da se prekine dotok novca vladi.

Veliko siromaštvo

Uprkos zalihama nafte, stanovništvo Južnog Sudana je i dalje siromašno. Gospodarstvo se ne razvija. Vlada ove mlade države još uvijek nije uspjela pokriti osnovne potrebe stanovništva poput obrazovanja i zdravstva. „Kada ljudi žive u siromaštvu, uvijek će biti političkih vođa koje će okrenuti jednu skupinu stanovnika protiv drugih, da bi osigurali svoju moć“, kaže Abraham Avolich iz SUDD Instituta za mir u Južnom Sudanu. On smatra da je stvaranje nacionalnog identiteta među najvažnijim izazovima koje treba riješiti.

Puno trauma i puno oružja

Posljedice rata za neovisnost koji je bijesnio desetljećima predstavljaju veliki izazov kako za tamošnje crkve tako i za civilno društvo. Predstavnici crkava ističu da proces pomirenja još nije pokrenut, iako je to bio dio mirovnog sporazuma. U isto vrijeme, međunarodni donatori su usmjerili svoju pažnju na izgradnju jake vojske. „Željeli su jaku vojsku da bi se postigla vojna protuteža Sjeveru“, kaže Schumann. On je bio protiv te ideje: „To je vrlo traumatizirano stanovništvo, naoružano do zuba, koje se međusobno napada.“