Wemheuer: „Uspon Kine nedovršeni projekt“
1. listopada 2019
DW: Prije 70 godina, prilikom utemeljenja NR Kine, Mao Zedong je obznanio da se kineski narod „digao". I sad, 70 godina kasnije, nakon jedinstvenog uspona Kine do privredne supersile, Xi Jinping još uvijek propagira „kineski san“, „ponovno jačanje“ i „obnavljanje“ Kine. Zašto?
Felix Wemheuer: Zato što veliki projekt uspona Kine ni u kom slučaju nije okončan. Sve vođe Komunističke partije od Zedonga do Jinpinga imali su za cilj etabliranje Kine kao ekonomske sile. Još u Maovo vrijeme je postojala parola o tome da se sustiže – i prestiže – SAD. Ali Kina je od toga još uvijek dosta daleko – i to ne samo na vojnom planu. I pored svog napretka na planu tehnologije, Kina je na tom području još osjetljiva i ovisna. Ne treba zaboraviti niti to da je etabliranje nove države na međunarodnom planu trajalo 30 godina, sve dok 1979. nisu uspostavljeni puni diplomatski odnosi s SAD-om. A prema mišljenju Komunističke partije, proces ponovnog kineskog ujedinjenja ustvari još nije okončan, jer je Tajvan de facto samostalan.
Kako se velika priča o ponovnom usponu Kine za vrijeme Xija Jinpinga promijenila, a u čemu je ostala ista?
Parola o ponovnom usponu Kine i propaganda prema kojoj je to mirnodopska stvar i dobitna situacija za čitav svijet postojala je još za vrijeme Xijevih prethodnika, Hua Jintaoa i Jianga Zemina, to je konstanta. Sa Xijem je ona dobila nešto otvoreniji, ofenzivniji prizvuk, na primjer, kada je riječ o otočnom sporu s Japanom, ili u Južnokineskom moru. U to spadaju i vojne baze u inozemstvu, gradnja nosača aviona itd. To je za vrijeme reformi 80-ih godina bilo drukčije, tada se govorilo: moramo najprije malo smanjiti vojni aparat i sve prateće izdatke kako bismo najprije omogućili razvoj civilne privrede.
Druga konstanta među svim partijskim vođama, koju ne treba podcijeniti, je činjenica da je Kina bila velika civilizacija i svjetska sila, i da je nakon toga došlo kratko stoljeće poniženja i tlačenja nakon Opijumskog rata 1840. Zbog toga se govori o ponovnom usponu Kine. Kina bi prema mišljenju Partije i vlade trebala u svijetu dobiti mjesto koje joj ionako pripada.
Još jedna konstanta je i zamisao da bi, ukoliko uspostavljanje moderne privrede, obrane i znanosti ne bi uspjelo, Kina ponovno postala žrtva svojih neprijatelja. Na čemu se temelji to mišljenje?
Jedan primjer je poznat iz vremena Hladnog rata, kada je Zapadu uspjelo Sovjetski Savez i njegove saveznike sustavno „odsjeći" od područja visoke tehnologije. Oni su pokušali, na primjer, praviti računala, ali nikada nisu dosegli zapadnu razinu. Tada je Kina kao de facto saveznik SAD-a protiv Sovjetskog Saveza, krajem 70-ih i 80-ih godina, dobila zapadnu tehnologiju, za razliku od DDR-a i Sovjetskog Saveza.
Sada je situacija obrnuta, trgovinski rat sa SAD-om pokazuje da tamo postoji namjera da se Kina odsječe od važnih tehnoloških komponenti kako bi bio spriječen njezin daljnji uspon. Politika SAD-a prema Kini se promijenila. Ranije su ton određivale dobronamjerne snage koje su bile za slobodnu trgovinu i razmjenu i one su bile u interesu SAD-a. Sada među republikancima tako i među demokratima imamo snage koje podržavaju neku vrstu „Hladnog rata" ili ekonomski rat protiv Kine. Dakle, jačanje nacionalizma nemamo samo na kineskoj, već i na zapadnoj strani.
Komunistička partija je čvrsto u sedlu, a za nekoliko godina će premašiti rekord u broju godina provedenih na vlasti koji trenutno još drži KP SSSR-a. Odakle nesigurnost?
Vladavina KP Kine je vrlo stabilna u centru zemlje, ali periferija važi kao Ahilova peta. Strah da bi ujgurski ili tibetanski nacionalizam, u sprezi sa snagama izvana, mogao destabilizirati Kinu, jednostavno je tu, kako u redovima Partije tako i u narodu. Aktualni primjer je Hong Kong. Tamo vlada uspijeva da barem dijelovima stanovništva proda verziju prema kojoj neprijatelji Kine koriste status Hong Konga da bi na rubu carstva stvarali nestabilnost. Sva ta strahovanja su konstanta i spadaju tako reći u DNK kineskog rukovodstva.
Stvaraju li protesti u Hong Kongu ozbiljne poteškoće kineskom vodstvu?
Hong Kong je postao težak problem za kinesko rukovodstvo, jer i dalje ima poseban status: jedna zemlja, dva sustava. Naravno da se vodstvo u Hong Kongu može pozvati na izvanredno stanje i tada bi kineska vojska tamo vojno intervenirala. Ali problem je: što nakon toga? U Hong Kongu vladaju strukture koje su sasvim drukčije od onih u ostatku Kine. Tamo se red ne može tek tako uspostaviti brutalnim provođenjem „reda i poretka“. Peking se nada da će protesti oslabiti – zadnja stvar koju žele je da tamo interveniraju.
Ono što Peking hoće spriječiti po svaku cijenu je da iskra preskoči na neki drugi teritorij ili da se pojavi solidarnost. Frustracija mladih u Hong Kongu ima slične uzroke kao i problemi mladih ljudi u Šangaju ili Pekingu, naime tržište nekretnina se otelo kontroli, ljudi iz srednjeg sloja imaju osjećaj da i pored fakultetske diplome ne mogu priuštiti sebi stan, da ne mogu naći posao od kojeg se može živjeti.
U kojoj mjeri su protesti u Hong Kongu zasjenili svečanosti povodom 70. godišnjice osnivanja NR Kine?
Velika tema nije Hong Kong već eksplozija cijena svinjskog mesa. Zamrznute državne rezerve moraju se plasirati na tržište kako svinjsko meso za taj svečani dan ne bi bilo tako skupo. To je tema koja u Kini i na društvenim mrežama pokreće ljude. I da se još jednom vratim na kineski san: on za prosječnog Kineza neće biti ostvaren dok mu ne bude zajamčeno svinjsko meso.
Felix Wemheuer je profesor modernih studija Kine na Sveučilištu u Kölnu. Njegova posljednja publikacija ima naslov: „Kineski veliki preobražaj: društveni konflikti i uspon u svjetskom sustavu".