Vučja jazbina: mjesto na kojem je Hitler planirao rat

Što se više približavamo Hitlerovom bunkeru, šuma je sve gušća. Ovo područje u nekadašnjoj istočnoj Prusiji, koja je do kraja Drugog svjetskog rata bila najistočnija pokrajina njemačkog Reicha, danas većim dijelom pripada Poljskoj. U Masurijanskoj šumi, u blizini grada Rastenburga, koji se danas zove Kętrzyn, Adolf Hitler dao je sagraditi svoje vojno sjedište pod nazivom "Wolfsschanze" - "Vučja jazbina".

Gradnja hermetički zatvorenog i dobro čuvanog objekta koji se prostire na oko 2,5 četvornih kilometara počela je 1940. godine. Riječ je o utvrdi s oko 50 bunkera, 70 vojarni, dva aerodroma, željezničkom postajom i protuzračnim sustavima obrane (FLAK). Ta utvrda je trebala biti neosvojiva. Hitler, njegov tajnik Martin Bormann i maršal Hermann Goering imali su svoje privatne bunkere, a sagrađen je i bunker za državne goste. Zidovi ovog betonskog kolosa bili su debeli između pet i sedam metara. Stanare su štitili tri strogo čuvane zabranjene zone, bezbrojna stražarska mjesta i minsko polje dužine deset i širine 150 metara. Oko 2.000 ljudi, vojnog i civilnog osoblja, bilo je trajno smješteno u Vučjoj jazbini. "Ime ovog kompleksa", kaže turistički vodič Lukas Polubinski, "potječe od riječi 'Adolf', što na staronjemačkom jeziku znači plemeniti vuk." Hitleru se to svidjelo, pa je Wolf postalo i njegovo kodno ime.

"Führerov štab" bio je savršeno kamufliran i nije se mogao razaznati iz zraka. Ogromna bjelogorična stabla i mreže skrivali su kompleks. Adolf Hitler za vrijeme Drugog svjetskog rata nije boravio duže ni na jednom drugom mjestu: "Führer" i kancelar Njemačkog Reicha, ujedno vrhovni zapovjednik Wehrmachta, proveo je više od 830 dana u Vučjoj jazbini. "Ako nešto simbolično može prikazati tadašnju situaciju, onda je to ovaj bunker koji izvana podsjeća na grobnicu poput onih u starom Egiptu", citira Polubinski Hitlerovog omiljenog arhitekta Alberta Speera. "Hitler je živio, radio i spavao u ovoj grobnici. Činilo se kao da su ga sedam metara debeli betonski zidovi i u prenesenom smislu odvajali od vanjskog svijeta, držeći ga zatočenim u njegovom ludilu."

Vučija jazbina: Hitlerova utvrda u istočnoj Prusiji

Čak i danas, gotovo 80 godina kasnije, osjeća se duh utvrde u kojoj su Hitler i njegovi generali i maršali planirali ne samo svoje vojne pohode, već i genocid nad Židovima. Kada su jedinice Crvene armije počele napredovati u pravcu Vučje jazbine, vojnici Wehrmachta digli su ju u zrak 24. siječnja 1945. godine.

Ali masivne čelične konstrukcije nisu mogle biti potpuno uništene. Danas se u šumi mogu vidjeti ogromni betonski dijelovi i ostaci nekadašnjeg kompleksa bunkera, obrasli mahovinom i paprati. Nakon Drugog svjetskog rata mještani su se ovdje opskrbljivali građevinskim materijalom, a turisti su počeli dolaziti 1959. godine, nakon što su uklonjene mine. U međuvremenu, jedan poduzetnik nudi posjetiteljima da sjednu na tenkove, uzmu zračne puške i igraju se rata. Ali ovaj "Disneyjev hype" za mnoge je odbojan, primjećuje Polubinski.

Od 2017. je Vučja jazbina pod državnom upravom. Svake godine tamo dođe oko 300.000 posjetitelja. Dvije trećine su Poljaci, a ostatak su turisti iz cijelog svijeta.

Zabranjeno je ulaziti u ostatke bunkera, no posjetitelji se stalno penju i ulaze u nekoliko preostalih hodnika. "Morali smo izvlačiti ljude koji su bili ozlijeđeni", kaže Lukas Polubinski. "Zato vas molim da to ne radite i da ostanete na obilježenim stazama."

42 neuspjela pokušaja atentata na Hitlera

Nekoliko koraka nakon ulaza u Vučju jazbinu nailazimo na spomen ploču s imenom Claus Schenk Graf von Stauffenberg. Ovaj pukovnik Wehrmachta je 20. srpnja 1944. pokušao ubiti Hitlera. Atentat bombom nije uspio. "To nije bio prvi pokušaj atentata na Führera", kaže turistički vodič Lukas Polubinski. Postojala su još najmanje 42 napada na diktatora. „Čega bi sve svijet bio pošteđen da je samo jedan od njih bio uspješan", dodaje Polubinski. Za Hitlera je činjenica da je uspio izvući živu glavu nakon svih tih atentata bila „božji znak".

Hitler je bio sumnjičav, ali okružen tjelohraniteljima osjećao se sigurnim. Vučja jazbina nalikovala je neosvojivoj tvrđavi. Svaki je posjetitelj bio pomno provjeravan. Graniči sa čudom da je Stauffenberg s bombom uopće uspio doći tako blizu Hitlera.

Ironijom sudbine, Hitler je preživio atentat samo zato što je bomba eksplodirala u drvenoj kolibi. Sa članovima svog vojnog štaba on je u njoj razgovarao o situaciji na bojištu. Na sastanak je pozvan i Stauffenberg. Pukovnik je već nekoliko puta pokušao prošvercati bombu u Hitlerov bunker - ali uvijek je operaciju morao prekidati u posljednji čas. Ovaj put Stauffenberg je uspio odložiti aktovku s bombom pod hrastov stol, u blizini mjesta gdje je sjedio Hitler. Ali netko drugi je aktovku maknuo u stranu, da ne smeta. Hitler svoj život duguje kako toj okolnosti tako i činjenici da je pritisak odnosno silina detonacije - zbog drvenih stropova i tankih zidova barake kao i otvorenih prozora zbog ljetne vrućine, mogla biti usmjerena prema vani. U eksploziji bombe ubijena su četiri časnika, a Hitler je bio samo lakše ranjen. Da je do detonacije došlo u bunkeru, Hitler ne bi preživio.

Sam Stauffenberg napustio je uz izgovor drvenu kolibu kratko prije eksplozije. Uvjeren da Hitler više nije živ, krenuo je u Berlin kako bi okončao puč. Odmah je, zajedno sa svojim pomagačima, uhićen i još iste noći pogubljen.

Rat protiv Sovjetskog saveza planiran u Vučjoj jazbini

Zašto, pitam se, saveznici nisu napali ovo mjesto i okončali nacistički teror? "Bunkeri su bili previše masivni", objašnjava Polubinksi. "Britanci i Amerikanci su vjerojatno od ljeta 1943. znali za Vučju jazbinu, ali ona nije bila njihov cilj. Oni su htjeli uhvatiti Hitlera. A nisu točno znali kada on tamo boravi", kaže Polubinski i dodaje: „Osim toga, tadašnji avioni ne bi mogli odletjeti u istočnu Prusiju, baciti bombe i vratiti se u Englesku."

Saznajem da je Hitler odabrao lokaciju na istoku Prusije ne samo zbog dobre kamuflaže, već uglavnom zato što nije bila daleko od ruske granice: Hitler je upravo iz Vučje jazbine naredio napad na Sovjetski Savez 22. lipnja 1941. godine.

Soba od ćilibara

Samo nekoliko kilometara dalje, dobro kamuflirano u gustoj šumi, nalazilo se glavno zapovjedništvo pješadije: "Mauerwald". Bunkeri ovdje nikada nisu uništeni, a u mračne prostorije ispunjene vlagom postavljene su figure u prirodnoj veličini. Rekonstruirana je i jedna podmornica, ali i legendarna soba od ćilibara po uzoru na pravu. Original je pruski kralj Friedrich Wilhelm I. poklonio 1716. godine caru Petru I. Velikom u znak njihovog prijateljstva i kao potvrdu savezništva njihovih zemalja. Car ju je izložio u svom dvorcu u Sankt Peterburgu. Tokom Drugog svjetskog rata Nijemci su ju opljačkali. Do danas nitko ne zna gdje je soba od ćilibara odnosno njen original. Međutim, Erich Koch nekadašnji gaulajter u Istočnoj Pruskoj (op. red.: regionalni vođa Nacističke stranke), nagovijestio je da bi soba od ćilibara mogla biti skrivena u „Mauerwaldu". Nakon rata Koch nije pogubljen u nadi da će se od njega doznati tajna - ali on ju nije odao, samo je šutio.

Povijest se ponavlja

Napuštam reprodukciju sobe od ćilibara i pogled mi pada na kartu "Operacija Barbarossa". Tako je Hitler nazvao rat do potpunog uništenja protiv Sovjetskog Saveza. Tu je i izvadak iz dnevnika generala Franza Haldera od 3. srpnja 1941.: "Vjerojatno nije previše kada kažem da će rat protiv Rusije biti dobiven u roku od 14 dana." Nacistička Njemačka je munjevitim ratom (Blitzkrieg) htjela osvojiti Sovjetski Savez.

Ali Halder je prerano trijumfirao. Njegove me riječi podsjećaju na rat koji je zahvatio Europu 24. veljače 2022.: Putin je također mislio da će za nekoliko dana poraziti Ukrajinu. Moglo bi se pomisliti da se povijest ponavlja.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu