Vruća "Njemačka jesen"

Te su se slike duboko urezale u kolektivno pamćenje Nijemaca. Fotografija predsjednika Udruge poslodavaca Hannsa Martina Schleyera koji ispred sebe drži tablu na kojoj piše: "Zarobljenik RAF-a". Landshut, zrakoplov Lufthanse, kako stoji na užarenoj pisti zračne luke u Mogadishuu. Zeleni Audi 100, parkiran u Mülhausenu, osvijetljen jakim reflektorima, a u prtljažniku automobila: leš Hannsa Martina Schleyera, ubijenog hicem u glavu iz neposredne blizine. To ubojstvo je obilježilo krvavi kraj tzv. "Njemačke jeseni" prije 40 godina. Njemačka država i društvo nikada do tada, a ni kasnije, nisu bili suočeni s terorizmom tih dimenzija. Posljedica su bili novi strogi zakoni o sigurnosti i pojačano naoružanje države. No pozadina Schleyerove otmice i ubojstva još ni danas nisu potpuno razjašnjeni. 

Godina 1977. predstavljala je vrhunac terorizma ekstremističke ljevičarske organizacije Frakcija Crvene Armije (RAF). Te godine je RAF u travnju ubio glavnog državnog odvjetnika Siegfrieda Bubacka, a u srpnju šefa Deutsche Banka Jürgena Pontu. 5. rujna je otet Schleyer. Otmičari su ubili njegovog vozača i tri tjelohranitelja. RAF je u zamjenu za Schleyera zahtijevao puštanje svojih 11 ljudi iz zatvora, među kojima su bili i vođe Andreas Baader, Gudrun Ensslin i Jan-Carl Raspe. Tadašnji kancelar Helmut Schmidt je to odbio uz obrazloženje da država ne dopušta da ju se ucjenjuje.

A onda je krenula do tada nezapamćena potraga za otmičarima. Teroristima koji su bili smješteni u samicama u zatvoru Stammheim zabranjen je svaki kontakt s vanjskim svijetom. Pa ipak su uspjeli gotovo neometano međusobno komunicirati i nabaviti oružje.

Samoubojstvo ili ubojstvo RAF-ovaca?

Otmičari su Schleyera najprije sakrili u jednom stanu u blizini Kölna, a potom su ga prebacili u Bruxelles. Njemačka vlada je željela dobiti na vremenu, pa je stalno tražila nove dokaze da je predsjednik Udruge poslodavaca još živ. No otmičarima je svakim danom bilo sve jasnije da njihova akcija nema izgleda na uspjeh. Četiri tjedna nakon otmice vođe terorista Brigitte Mohnhaupt i Klaus-Jürgen Boock odlaze preko Bagdada za Alžir kako bi stupili u vezu sa svojim saveznicima među radikalnim Palestincima. 13. listopada četiri Palestinca otimaju zrakoplov Landshut koji je krenuo iz Mallorce prema Njemačkoj. I oni zahtijevaju, isto kao Schleyerovi otmičari, oslobađanje 11 terorista.

Nakon višednevnog leta od jedne zračne luke do druge, tijekom kojeg su otmičari ubili pilota Jürgena Schumanna, zrakoplov je 17. listopada sletio u Mogadishu. U noći sa 17. na 18., nešto poslije ponoći, njemačka specijalna postrojba GSG 9 u oslobodilačkoj akciji ubija tri terorista i oslobađa svih 86 talaca. Bila je to vrlo riskantna akcija njemačke vlade. Kancelar Schmidt je, za slučaj da ne uspije, već pripremio tekst svoje ostavke.

Vijest o oslobađanju talaca stigla je i do zatvorenika u sigurnosnom traktu zatvora Stammheim - i to unatoč strogoj zabrani kontakta s vanjskim svijetom. Nekoliko sati kasnije, u rano jutro 18. listopada, stražari u samicama pronalaze Andreasa Baadera i Gudrun Ensslin mrtve, Jan-Carla Raspea na samrti i Irmgard Möller teško ranjenu. Još i danas se uvijek iznova javljaju sumnje u službenu verziju da se kod svih njih radilo o samoubojstvu.

„Posljednja isporuka se pokvarila"

Kada je RAF doznao za oslobađanje talaca i smrt svojih vodećih ljudi, bilo je jasno da je njegov plan propao. "Brigitte i ja smo bili jedinstveni u mišljenju da Schleyer mora umrijeti", ispričao je nedavno Boock. "Iz Bagdada smo poslali telegram u Bruxelles: 'Sada moramo zaključiti posao, posljednja isporuka se pokvarila. Vidite li i vi to tako?' Njihov odgovor je bio: 'Okay'."

Dan kasnije, 19. listopada, jedna žena telefonom naziva ured njemačke novinske agencije DPA u Stuttgartu i diktira slijedeću poruku: "Mi smo nakon 43 dana okončali bijednu i korumpiranu egzistenciju Hannsa Martina Schleyera. Gospodin Schmidt ga može pokupiti u ulici Rue Charles Peguy u Mülhausenu u jednom zelenom Audiju 100 s registarskim oznakama Bad Homburga." Nikada nije razjašnjeno tko je ispalio smrtonosne hice u Schleyera.

Je li Hanns Martin Schleyer mogao biti spašen? Helmut Schmidt je kasnije rekao da je to bila najteža odluka u njegovom životu. Schleyerova obitelj je nekoliko dana prije njegove smrti pokušala ishoditi odluku Saveznog ustavnog suda kojom bi se vladu prisililo da ispuni zahtjeve otmičara. Uzalud. "Država nema samo dužnost zaštititi pojedinca, nego i zajednicu svih građana", odlučili su suci.

Skoro svi počinitelji zločina RAF-a te 1977. godine kasnije su uhićeni i osuđeni. Deset članova te ljevičarske terorističke organizacije se sklonilo u DDR-u. No nakon njih se pojavila tzv. treća generacija koja je nastavila ubijati. Dio tih ubojstava nikada nije razjašnjen. RAF je tek u travnju 1998. objavio svoje raspuštanje.

ajg/dpa/afp